Moja odluka da napredujem prema zrelosti
ISPRIČAO CARL DOCHOW
“Napredovanje prema zrelosti ili vraćanje u grijeh, što ćeš izabrati?”, bio je naslov članka u izdanju Kule stražare od 15. lipnja 1948. (engl.). Taj me članak lansirao iz duhovne opasnosti na farmama Sjedinjenih Država, do misionarske karijere u Južnoj Americi koja već traje više od 43 godine.
ROĐEN sam 31. ožujka 1914, kao treći od ukupno četvorice dječaka, u drvenoj kolibi u Vergasu (Minnesota). Moje je djetinjstvo bilo radosno. Sjećam se pecanja s ocem. Međutim, majka je često bila bolesna, pa sam u petom razredu morao napustiti školu kako bih joj pomogao u kućanskim poslovima. Kad mi je bilo 13 godina, dijagnosticirano je da boluje od raka pluća.
Majka je znala da neće još dugo živjeti, pa me počela pripremati da preuzmem njeno mjesto. Sjedila bi u kuhinji i davala mi upute kako da kuham i mijesim tijesto. Osim toga, naučila me prati odjeću, brinuti se oko vrta i stotinu kokoši. Također me hrabrila da svaki dan pročitam jedno poglavlje Biblije, što sam i činio usprkos ograničenoj sposobnosti čitanja. Nakon što me majka deset mjeseci obučavala, umrla je 27. siječnja 1928.
Rat nam mijenja život
Nakon što je u rujnu 1939. započeo drugi svjetski rat, svake su nedjelje u našoj luteranskoj crkvi izgovarane molitve za vojne jedinice. Moj je stariji brat Frank odlučio da ne ubija, te je bio uhapšen kad je odbio ići u vojsku i boriti se. Na suđenju je izjavio: “Možete me strijeljati, ali ja neću ubijati nedužne ljude!” Bio je osuđen na godinu dana zatvora koju je odslužio u zatvoru na otoku McNeil uz obalu države Washington.
Tamo je Frank zatekao više od 300 Jehovinih svjedoka koji su bili zatvoreni zbog toga što su za vrijeme rata bili strogo neutralni (Izaija 2:4; Ivan 17:16). Ubrzo se počeo družiti s njima i krstio se u zatvoru. Zbog dobrog vladanja, kazna mu je bila smanjena na devet mjeseci. U studenom 1942. dobili smo vijest da je Frank oslobođen, a ubrzo nakon toga pričao nam je o dobroj vijesti o Božjem Kraljevstvu. Nakon što smo pažljivo istražili tu poruku pomoću svojih Biblija, svi smo mogli vidjeti da je ono što nas je Frank učio istina.
Smetnje duhovnom napretku
Godine 1944. preselio sam se u područje Malte (Montana), kako bih živio sa stricem. Imali smo nešto zajedničko — žene koje su nas ostavile nakon šest mjeseci braka. Bio je sretan što sam mu pomagao obrađivati zemlju i kuhati te smo dobit dijelili popola. Stric mi je rekao da ću naslijediti njegovih 260 hektara zemlje ako ostanem s njim. To su bile uspješne godine za obrađivanje zemlje, a ja sam to toliko volio! Svake smo godine imali obilan urod, a pšenicu smo prodavali za čak 3,16 dolara po bušelu.
Međutim, stricu se nije sviđalo što posjećujem sastanke male skupštine Svjedoka u Malti. Krstio sam se bez stričevog znanja, 7. lipnja 1947, na pokrajinskom sastanku Jehovinih svjedoka u Wolf Pointu. Tamo me jedan kršćanski brat pozvao da postanem pionir, ili punovremeni propovjednik. Iako sam iz sveg srca želio svoj život upotrijebiti na takav način, objasnio sam mu kako stric nikad ne bi dozvolio da tako puno vremena posvetim službi.
Ubrzo nakon toga, stric je otvorio i pročitao pismo adresirano na mene, u kojem me jedan prijatelj poticao da postanem punovremeni propovjednik. Bijesan kao ris, stric mi je postavio ultimatum — prestati propovijedati ili otići. Taj je ultimatum bio dobra stvar jer sam toliko volio zemljoradnju da ne znam da li bih sâm otišao. Tako sam se vratio k svojoj obitelji u Minnesotu, a tada su već svi bili kršteni i povezani sa skupštinom Detroit Lakes.
U početku me obitelj hrabrila da postanem pionir, no 1948. počeli su se duhovno hladiti. Bilo je to u vrijeme kad mi je članak “Napredovanje prema zrelosti ili vraćanje u grijeh, što ćeš izabrati?” pružio duhovni polet koji sam trebao. Upozoravao je da će “sigurno uslijediti vrlo žalosne posljedice ako tvrdoglavo odbijamo ići ukorak s napredujućom spoznajom”. U članku je stajalo: “Ne možemo si dopustiti da nepomično stojimo i počnemo nazadovati, već moramo napredovati u pravednosti. Napredak, a ne zaustavljanje, daje najveću snagu u borbi protiv vraćanja u grijeh.”
Iako se moja obitelj izgovarala na druge stvari, vjerujem da je pravi problem bila njihova želja da se obogate. Mogli su vidjeti ekonomske koristi od ulaganja više vremena u obrađivanje zemlje, a manje u propovijedanje. Umjesto da me zavede želja za bogatstvom, načinio sam planove za pionirsku službu. Znao sam da to neće biti lako, i čak sam pomislio da ne mogu uspjeti. Tako sam 1948. sâm sebe stavio na ispit tako što sam namjerno dao molbu za pionirsku službu u najgorem dijelu godine — u prosincu.
Prihvaćanje pionirske službe
Jehova je blagoslovio moj trud. Naprimjer, jednog je dana bilo 27 stupnjeva Celzijusa ispod nule, ne računajući hladni vjetar. Kao i obično, svjedočio sam na ulici, često izmjenjujući ruke — hladnu sam stavio u džep dok sam drugom držao časopise sve dok mi ta ruka ne bi promrzla pa sam je trebao staviti u džep. Pristupio mi je neki čovjek. Prokomentiravši da već neko vrijeme promatra što radim, upitao me: “Što je to u tim časopisima što je toliko važno? Dajte mi ta dva da ih mogu pročitati.”
U međuvremenu sam uvidio da povezanost s mojom obitelji dovodi u opasnost moju duhovnost, pa sam uputio zahtjev Društvu Watch Tower i dobio novu dodjelu u Miles Cityu (Montana). Tamo sam služio kao sluga grupe, sada poznat kao predsjedavajući nadglednik. Živio sam u prikolici veličine 2 sa 3 metra i izdržavao se povremeno radeći u kemijskoj čistionici. Ponekad su me unajmili za ono što sam najviše volio — za žetvu.
Tijekom tog vremena i dalje sam slušao o sve gorem duhovnom stanju svoje obitelji. Konačno su se okrenuli protiv Jehovine organizacije, kao i još neki u skupštini Detroit Lakes. Od 17 objavitelja Kraljevstva, koliko ih je bilo u skupštini, samo je 7 ostalo vjernima. Moja je obitelj odlučila da i mene izvuče iz Jehovine organizacije, tako da sam shvatio da postoji samo jedno rješenje, a to je da i dalje napredujem. Ali, kako?
Prihvaćanje misionarske službe
Tijekom međunarodnog kongresa u New Yorku 1950, bio sam prisutan na promociji misionara 15. razreda Biblijske škole Gilead Društva Watch Tower. ‘O, kad bih samo mogao biti među onima koji će služiti Jehovi na zadatku u stranoj zemlji’, pomislio sam.
Poslao sam molbu i primljen sam kao član 17. razreda Gileada, koji je počeo u veljači 1951. godine. Lokacija škole na farmi u unutrašnjosti države New York bila je prekrasna. Kako sam samo želio nakon nastave raditi na farmi, možda u staji s kravama ili vani na usjevima! No, John Booth, koji je u to vrijeme bio nadglednik Farme Kraljevstva, objasnio mi je da samo ja imam nekakvo iskustvo u kemijskom čišćenju. Tako sam dobio zadatak da obavljam taj posao.
Gilead nije bio lak za nekoga tko ima samo pet razreda škole. Iako je svjetla trebalo ugasiti do 22.30, često sam proučavao sve do ponoći. Jednog me dana jedan od instruktora pozvao u svoj ured. “Carl”, rekao je, “vidim da nemaš baš dobre ocjene.”
‘O, ne’, pomislio sam u sebi, ‘zamolit će me da odem.’
Međutim, instruktor mi je s ljubavlju dao savjet kako bih mogao bolje iskoristiti vrijeme da ne bih morao proučavati do tako kasno. Bojažljivo sam upitao: “Jesam li dovoljno dobar da ostanem u Gileadu?”
“O, da”, odgovorio je. “Ali, ne znam hoćeš li se kvalificirati za diplomu.”
Našao sam utjehu u riječima predsjednika škole Nathana H. Knorra. Ranije je rekao polaznicima da ga toliko ne impresioniraju ocjene, koliko “privrženost” misionara koji ostaju na svojim zadacima.
Najteži predmet bio mi je španjolski, no računao sam na dodjelu na Aljasci, gdje je hladna klima na kakvu sam se naviknuo još kod kuće. Osim toga, mogao bih propovijedati na engleskom. Stoga možete zamisliti moje iznenađenje kad sam na polovici tečaja kao dodjelu dobio Ekvador (Južna Amerika). Da, morat ću govoriti španjolski, i to na samom sparnom ekvatoru!
Jednog me dana u Školi Gilead posjetio agent FBI-a. Raspitivao se o sinu sluge grupe koji je napustio našu organizaciju u Detroit Lakesu. Rat u Koreji bio je u toku i taj je mladić tvrdio da je propovjednik Jehovinih svjedoka te da je stoga oslobođen vojne službe. Objasnio sam mu da on više nije Jehovin svjedok. Dok se agent opraštao, rekao je: “Neka vas Bog blagoslovi u vašem radu.”
Kasnije sam saznao da je mladić ubijen u jednoj od svojih prvih borbi u Koreji. Kakve li žalosne posljedice za nekoga tko je mogao napredovati prema zrelosti u Božjoj organizaciji!
Konačno, 22. srpnja 1951, došao je sretan dan naše promocije. Naravno, nitko od moje obitelji nije bio prisutan, no moja je radost bila potpuna kad sam dobio diplomu zbog svog napretka.
Prilagođavanje stranom području
Kad sam stigao na dodijeljeno područje, uvidio sam da mi je majčino obučavanje zaista dobro došlo. Kuhanje, pranje odjeće na ruke i nedostatak tekuće vode za mene nisu bili ništa novo. No, propovijedanje na španjolskom bilo mi je novo! Dosta sam se dugo služio tiskanom propovijedi na španjolskom. Trebale su mi tri godine prije nego što sam mogao iznijeti javno predavanje na španjolskom i to uz upotrebu opširnih bilješki.
Kad sam 1951. stigao u Ekvador, tamo je bilo manje od 200 objavitelja Kraljevstva. Otprilike prvih 25 godina činilo se da činjenje učenika sporo napreduje. Biblijska učenja bila su prilično drugačija od nebiblijskih tradicija katoličanstva, a naše slijeđenje biblijskih uputa o vjernosti jednom bračnom partneru bilo je posebno nepopularno (Jevrejima 13:4).
Ipak, mogli smo razdijeliti mnogo biblijske literature. Naša služba u Machali, smještenoj u srcu plantaži banana, služi kao primjer za to. Kad smo 1956. Nicholas Wesley i ja stigli, bili smo jedini Svjedoci. Odlazili bismo rano ujutro kamionima koje se koristilo u radovima na autocestama koje su se gradile u to vrijeme. Nakon što bismo prešli veliku udaljenost, iskrcali bismo se i svjedočili ljudima cijelim putem dok bismo se vraćali do mjesta gdje smo odsjeli.
Jednog smo dana Nick i ja vodili bilješke da vidimo tko će podijeliti više časopisa. Sjećam se da sam u podne bio ispred Nicka, no do večeri smo obojica podijelili 114 časopisa. Svakog smo mjeseca ljudima ostavljali stotine časopisa na našim rutama s časopisima. Šest puta podijelio sam više od tisuću časopisa u toku mjeseca. Zamislite koliki su mogli upoznati biblijske istine iz tih časopisa!
U Machali smo također imali prednost izgraditi prvu Dvoranu Kraljevstva u Ekvadoru koja je vlasništvo skupštine. To je bilo prije 35 godina, 1960. godine. U tim ranim danima bilo je samo oko 15 prisutnih na našim sastancima. Danas Machala ima 11 skupština koje dobro napreduju!
Posjet Sjedinjenim Državama
Krajem 1970-ih vratio sam se u Sjedinjene Države na odmor i nekoliko sam sati proveo sa svojim bratom Frankom. Odvezao me svojim automobilom na brežuljak s kojeg se moglo vidjeti daleko preko doline Red River. Bio je to prekrasan pogled na zrelo žito koje se talasalo na vjetru, na more pšenice teškog klasja. U daljini se nazirao drvored uz rijeku Sheyenne. Uživanje u toj tihoj ljepoti prekinuo je moj brat kad je počeo sa svojom uobičajenom pričom.
“Da nisi bio takav glupan i skitao se po Južnoj Americi, ovo je moglo biti i tvoje!”
“Frank”, brzo sam ga prekinuo. “Prestani.”
Više nije rekao ni riječ. Nekoliko godina kasnije, iznenada je umro od kapi, ostavljajući za sobom tri divna ranča u Sjevernoj Dakoti s ukupno više od 400 hektara zemlje, kao i 260 hektara stričeve farme u Montani koju je naslijedio.
Sad su svi članovi moje obitelji pokojni. No, sretan sam što u Detroit Lakesu, gdje smo prije mnogo godina svi počeli kao Jehovini svjedoci, imam duhovnu obitelj od preko 90 kršćanske braće i sestara.
Nastaviti duhovno napredovati
U posljednjih 15 godina imali smo obilan urod u duhovnoj žetvi ovdje u Ekvadoru. Godine 1980. imali smo nekih 5 000 objavitelja Kraljevstva, a sada ih imamo više od 26 000. Požnjeo sam blagoslove dok sam pomagao više od stotinu osoba da se krste.
Sada, kada imam 80 godina, radim napornije da bih u službi napravio 30 sati mjesečno nego što sam to radio da bih ispunio svoju kvotu od 150 sati 1951. godine. Otkako sam 1989. saznao da bolujem od raka prostate, iskoristio sam vrijeme oporavka kako bih čitao. Otada sam 19 puta pročitao cijelu Bibliju, a knjigu Jehovah’s Witnesses—Proclaimers of God’s Kingdom (Jehovini svjedoci — objavitelji Božjeg Kraljevstva) 6 puta. Na taj način i dalje duhovno napredujem.
Da, imao sam prilike žeti materijalne koristi na farmama u Sjedinjenim Državama. Ali, materijalna bogatstva kao nagrada nisu ništa u usporedbi s radosti koju sam doživio u duhovnoj žetvi. Podružnica u Ekvadoru obavještava me da sam u svojoj misionarskoj karijeri razdijelio više od 147 000 časopisa i 18 000 knjiga. Smatram da je to duhovno sjeme od kojeg je velik dio već niknuo; drugi dio još može niknuti u srcima ljudi dok čitaju o tim istinama o Kraljevstvu.
Ne mogu zamisliti ništa bolje od napredovanja prema Božjem novom svijetu sa svom svojom duhovnom djecom i milijunima drugih koji su izabrali služiti našem Bogu Jehovi. Novac neće nikoga spasiti na kraju ovog zlog svijeta (Priče Salamunove 11:4; Ezehijel 7:19). Međutim, plodovi našeg duhovnog rada bit će trajni — ako svatko od nas nastavi napredovati prema zrelosti.
[Slika na stranici 24]
Spreman za pionirsku službu u Miles Cityu (Montana) 1949.
[Slika na stranici 24]
Kupovanje vode za naš misionarski dom 1952.
[Slika na stranici 25]
Propovijedanje u Machali 1957.
[Slika na stranici 25]
Otkako sam se 1989. razbolio, 19 puta sam pročitao cijelu Bibliju