Zašto je vrijeme za odluku?

BOG je u 16. stoljeću pr. n. e. izabrao Izraelce kao svoje “blago mimo sve narode, (...) narod svet” (2. Mojsijeva 19:5, 6). Dozvolivši si da se uprljaju idolopoklonstvom i pokvarenim postupcima susjednih naroda, ubrzo su izgubili svoju svetost, svoju religioznu čistoću. Tako su pokazali da su “tvrdovrat narod” (5. Mojsijeva 9:6, 13; 10:16; 1. Korinćanima 10:7-11). Tijekom više od tristo godina nakon Jozuine smrti Jehova je postavljao suce, vjerne vodiče koji su Izraelce trebali vratiti pravom obožavanju. Međutim, narod se ‘nije ostavio djela svojih ni putova svojih opakih’ (Sudije 2:17-19).

Nakon toga, Bog je postavljao vjerne kraljeve i proroke da potaknu narod kako bi se vratio pravom obožavanju. Prorok Azarija hrabrio je kralja Azu i njegove zemljake da traže Jehovu: “Ako ga ustražite, naći ćete ga; ako li ga ostavite, i on će vas ostaviti.” Aza je u kraljevstvu Jude proveo religioznu reformu (2. Dnevnika 15:1-16). Kasnije je Bog morao obnoviti svoj poziv preko proroka Joela (Joel 2:12, 13). Još kasnije, Sofonija je opominjao stanovnike Jude da ‘traže Gospodina [“Jehovu”, NW]’. Mladi je kralj Jozija to učinio izvršivši reformu kako bi odstranio idolopoklonstvo i pokvarenost (Sofonija 2:3; 2. Dnevnika 34:3-7).

Usprkos takvim epizodama pokajanja, religiozno stanje naroda postajalo je sve kritičnije (Jeremija 2:13; 44:4, 5). Jeremija je javno osudio religiozni sustav uprljan idolskim postupcima, opisavši ga kao nemogućeg za reformiranje: “Može li Etiopljanin promijeniti kožu svoju ili ris šare svoje? možete li vi činiti dobro naučivši se činiti zlo?” (Jeremija 13:23). Bog je zbog toga kraljevstvu Jude dosudio tešku kaznu. Jeruzalem i njegov hram bili su razoreni 607. pr. n. e., a preživjeli su bili odvedeni u Babilon kao robovi, gdje su ostali 70 godina.

Kad je završilo to razdoblje, Bog je pokazao milosrđe. Potaknuo je kralja Kira da oslobodi Izraelce, od kojih se ostatak vratio u Jeruzalem da ponovno sagradi hram. Umjesto da iz svega toga izvuku pouku, oni su još jednom odstupili od pravog obožavanja, prouzročivši tako da Jehova Bog obnovi svoj poziv: “Vratite se k meni, i ja ću se vratiti k vama” (Malahija 3:7).

Zašto je Izrael bio odbačen

Kakvo je religiozno stanje vladalo među Izraelcima u Isusovo vrijeme? Licemjerni religiozni vođe bili su ‘slijepi vođe’ učeći “naukama i zapovijestima ljudskima”. Oni su ‘ukinuli zapovijest Božiju za običaje svoje’. Narod je poštovao Boga “usnama”, ali njihovo je srce bilo daleko od njega (Matej 15:3, 4, 8, 9, 14). Jesu li, kao nacija, trebali dobiti još jednu priliku da se pokaju? Ne. Isus je rekao: ‘Od vas će se uzeti carstvo Božije, i daće se narodu koji njegove rodove donosi.’ Zatim je rekao: ‘Vaša kuća’, hram u Jeruzalemu, ‘ostavit će vam se pusta’ (Matej 21:43; 23:38). Njihov grijeh bio je prevelik. Odbacili su Isusa kao Mesiju i ubili ga, izabravši tiranskog rimskog cezara za svog kralja (Matej 27:25; Ivan 19:15).

Izraelci nisu htjeli razumjeti da je razdoblje u kojem je Isus izvršavao svoju službu bilo vrijeme suda. Isus je rekao nevjernim stanovnicima Jeruzalema: “Nijesi poznao vremena u kojemu si pohodjen” (Luka 19:44).

Na Pentekost 33. n. e., Bog je formirao novu naciju ili narod duhom pomazanih učenika svog Sina Isusa Krista, koji će biti izabrani iz svake rase i nacije (Djela apostolska 10:34, 35; 15:14). Je li postojala ikakva nada da će židovski religiozni sustav konačno doživjeti reformu? Odgovor su dale rimske legije 70. n. e., sravnivši Jeruzalem sa zemljom. Bog je u potpunosti odbacio taj religiozni sustav (Luka 21:5, 6).

Veliki otpad nazovikršćanstva

Duhom pomazani kršćani također su formirali “sveti narod, narod dobitka” (1. Petrova 2:9; Galaćanima 6:16). Ali, čak niti prvobitna kršćanska skupština nije dugo sačuvala svoju religioznu čistoću.

Pisma su prorekla veliki otpad, ili odstupanje od prave vjere. Simbolični korov iz Isusove usporedbe, to jest, lažni kršćani, trebao je pokušati ugušiti simboličnu pšenicu, ili prave kršćane, one pomazane Božjim duhom. Usporedba otkriva da je širenje lažnog kršćanstva, koje unapređuje Božji praneprijatelj Đavo, trebalo početi “kad ljudi pospaše”. To se dogodilo nakon smrti Kristovih vjernih apostola, tijekom razdoblja duhovne pospanosti koja je uslijedila (Matej 13:24-30, 36-43; 2. Solunjanima 2:6-8). Kao što su prorekli apostoli, u tor su se uvukli mnogi lažni kršćani (Djela apostolska 20:29, 30; 1. Timoteju 4:1-3; 2. Timoteju 2:16-18; 2. Petrova 2:1-3). Ivan je umro kao posljednji od apostola. Oko godine 98. n. e. napisao je da je već počelo ‘posljednje vrijeme’, zaključni dio apostolskog razdoblja (1. Ivanova 2:18, 19).

Kad je rimski car Konstantin ratificirao savez religije i političke moći, naglo se pogoršalo duhovno, doktrinarno i moralno stanje nazovikršćanstva. Mnogi se povjesničari slažu da je “trijumf Crkve tijekom četvrtog stoljeća”, sa stajališta kršćana, bio “katastrofa”. ‘Nazovikršćanstvo je izgubilo svoju visoku moralnu razinu’ i prihvatilo je mnoge postupke i filozofije iz poganstva, kao što je “obožavanje Marije” i obožavanje “svetaca”, kao i zamisao o Trojstvu.

Nakon svog lažnog trijumfa, stanje se u nazovikršćanstvu pogoršalo. Koncilski i papinski dekreti i doktrinarne definicije, a da ne spominjemo inkviziciju, križarske ratove i “svete” ratove između katolika i protestanata, stvorili su nepopravljiv religiozni sustav.

U svojoj knjizi A World Lit Only by Fire, William Manchester piše: “Pape su u petnaestom i šesnaestom stoljeću živjeli poput rimskih careva. Bili su najbogatiji ljudi na svijetu, a oni i njihovi kardinali uza sve to su se bogatili prodajom svetih službi.” Tijekom velikog otpada, male skupine ili sami pojedinci nastojali su ponovno pronaći pravo kršćanstvo, ispoljivši svojstva simbolične pšenice. Često su plaćali visoku cijenu. U istoj se knjizi kaže: “Povremeno se činilo da su pravi sveci kršćanstva, protestantski kao i katolički, postali ocrnjeni mučenici obavijeni plamenom.” Drugi, takozvani reformatori poput Martina Luthera i Jeana Calvina, uspjeli su stvoriti dugotrajne religiozne sustave odvojene od Katoličke crkve, no koji su još uvijek dijelili njene temeljne doktrine. Bili su i duboko upleteni u politiku.

Na području protestantizma učinjeni su napori da se provede takozvano religiozno buđenje. Naprimjer, tijekom 18. i 19. stoljeća posljedica tih napora bila je živa aktivnost misionara u stranim zemljama. Međutim, kao što priznaju sami pastiri, danas je duhovno stanje u protestantskom stadu daleko od ohrabrujućeg. Protestantski je teolog Oscar Cullmann nedavno priznao da “unutar samih crkava postoji kriza vjere”.

I unutar Katoličke crkve poticane su reforme i protureforme. Od 11. do 13. stoljeća, nasuprot raširenoj pokvarenosti i ogromnom bogatstvu svećenstva, osnivani su samostanski redovi koji su se strogo držali zavjeta siromaštva. No, na njih se budno motrilo i, prema izučavateljima, crkvena ih je hijerarhija potiskivala. Zatim je u 16. stoljeću došlo do protureformacije koja je poticana na Tridentinskom koncilu i koja je uglavnom bila usmjerena na suzbijanje protestantske reformacije.

U prvoj polovini 19. stoljeća, tijekom razdoblja crkvene obnove, Katolička je crkva zauzela autoritaran i konzervativan stav. Uza sve to ne može se reći da su učinjene bilo kakve stvarne reforme kako bi se obnovilo pravo kršćanstvo. Umjesto toga, to su bili puki napori da se učvrsti autoritet svećenstva s obzirom na religiozne, političke i socijalne promjene u svijetu.

Nedavno, u 1960-ima, činilo se da je s II. vatikanskim ekumenskim koncilom Katolička crkva željela pokrenuti proces duboke promjene. Međutim, sadašnji je papa nametnuo naglo zaustavljanje takozvanog koncilskog obnovljenja kako bi zaustavio polet naprednih članova crkve. Ovu je frazu, koju neki nazivaju Wojtyłina obnova, jedna katolička skupina definirala kao “novi oblik konstantinizma”. Kao što je istaknuto u jezuitskom časopisu La Civiltà Cattolica, Katolička se crkva, poput drugih religija, suočava s “radikalnom i globalnom krizom: radikalnom zato što obuhvaća same korijene vjere i kršćanskog života; globalnom zato što obuhvaća sve aspekte kršćanstva”.

Religije nazovikršćanstva ustvari nisu prošle proces reformacije, niti to mogu, jer pravo je kršćanstvo trebalo biti obnovljeno u vrijeme “žetve”, sakupljanjem simbolične pšenice u jednu čistu skupštinu (Matej 13:30, 39). Dugi popis zločina i nedjela počinjenih u ime religije, bez obzira tvrdila ona da je kršćanska ili ne, potiče pitanje: Je li realno od nazovikršćanstva očekivati stvarnu reformu?

Je li reforma nemoguća?

Knjiga Otkrivenje, ili Apokalipsa, govori o simboličnoj velikoj bludnici tajanstvenog imena ‘Babilon Veliki’ (Otkrivenje 17:1, 5). Čitatelji Biblije stoljećima su nastojali objasniti tajnu tog simbola. Mnogima je bilo odvratno bogatstvo svećenstva i njegova pokvarenost. Neki su mislili da je Babilon Veliki predstavljao crkvenu hijerarhiju. Među njima bio je i Jan Hus, češki katolički svećenik koji je 1415. bio živ spaljen, i Aònio Paleario kojeg su 1570. objesili i zatim spalili. Obojica su se bezuspješno trudila da reformiraju Katoličku crkvu u nadi da će se ona vratiti “svojem prvobitnom dostojanstvu”.

Suprotno tome, 17. i 18. poglavlje Otkrivenja ukazuju da Babilon Veliki predstavlja svjetsko carstvo svih krivih religija.a Tu je složenu ‘veliku bludnicu’ nemoguće reformirati zato što su ‘grijesi njezini doprli do neba’. Ustvari, u 20. stoljeću praktički sve religije, ne samo one nazovikršćanstva, dijele odgovornost za ratove u kojima se i dalje prolijeva mnogo krvi te za ozbiljnu moralnu degradaciju koja pogađa čovječanstvo. Kao rezultat toga Bog je odlučio uništiti “Babilon” (Otkrivenje 18:5, 8).

Sada je vrijeme da se ‘iziđe iz nje’

Ispunjenje biblijskih proročanstava otkriva da naše vrijeme odgovara “svršetku” ovog zlog “sustava stvari” (Matej 24:3, NW). Svatko tko iskreno želi obožavati Boga ne može si dozvoliti da slijedi svoje vlastite ideje i sklonosti. On mora ‘tražiti Gospodina [“Jehovu”, NW] dok se može naći’, da, upravo sada, zbog toga što je blizu “nevolja velika” koju je prorekao Isus (Izaija 55:6; Matej 24:21). Kao što se pokazalo istinitim u slučaju izraelskog naroda, Bog neće trpjeti pokvarenost neke religije samo zato što se ona hvali svojom drevnošću. Umjesto da nastoje popraviti lađu čije je potonuće neizbježivo, svi oni koji žele Božje odobravanje i spasenje moraju bez odlaganja poslušati nadahnutu zapovijed iz Otkrivenja 18:4: “Izidjite iz nje, narode moj, da se ne pomiješate u grijehe njezine, i da vam ne naude zla njezina.”

Ali, kamo ići kad se ‘iziđe’? Gdje se drugdje može pronaći spasenje? Zar ne postoji opasnost da se utočište traži na krivom mjestu? Kako se može prepoznati jedinu religiju koju Bog odobrava? Jedini pouzdani odgovori mogu se pronaći u Riječi Božjoj (2. Timoteju 3:16, 17). Jehovini svjedoci vas pozivaju da temeljitije istražite Bibliju. Moći ćete razumjeti tko su oni koje je Bog izabrao kao “narod k imenu svojemu”, koje će zaštititi tijekom predstojećeg dana svog gnjeva (Djela apostolska 15:14; Sofonija 2:3; Otkrivenje 16:14-16).

[Bilješka]

[Slika na stranici 7]

Ako tvoja religiozna lađa tone, prijeđi na lađu za spasavanje pravog kršćanstva