Što je nazovikršćanstvo posijalo u Africi

GODINE 1867, Charles Lavigerie, francuski katolik, došao je u Afriku kao novopostavljeni nadbiskup grada Alžira. “Bog je izabrao Francusku”, rekao je, “da od Alžira načini kolijevku velike i kršćanske nacije.”

Lavigerieov san proširio se izvan Alžira. Zapravo, on je poslao misionare preko pustinje s ciljem “ujedinjenja Centralne i Sjeverne Afrike u zajednički život kršćanstva”.

U međuvremenu, u zapadnim, južnim i istočnim dijelovima tog kontinenta, protestantski misionari su već bili na djelu. Oni su prkosili mnogim teškoćama, kao što su povratni napadi malarije, sa svojim simptomima drhtavice, znojenja i delirija. Brzo oslabljeni tropskim bolestima,mnogi su umrli ubrzo nakon dolaska. No, drugi su nastavili dolaziti. “Svatko tko putuje u Afriku”, rekao je Adlai Stevenson, “neprestano se podsjeća na junaštvo misionara. (...) Oni su se borili sa žutom groznicom, dizenterijom, parazitozama i (...) vidio sam (...) njihove nadgrobne kamenove — diljem cijele Afrike”.

Misionarski plod

Kako su misionari prodirali kroz Afriku, ustanovili su da je većina plemenâ bila nepismena. “Od približno osam stotina [afričkih] jezika”, objašnjava Ram Desai u svojoj knjizi Christianity in Africa as Seen by Africans, “prije dolaska misionara samo su četiri bila u pisanom obliku.” Zato su misionari izmislili način pisanja tih neispisanih jezika. Zatim su izradili udžbenike i dali se na poučavanje naroda u čitanju. U tu svrhu su izgradili škole po cijeloj Africi.

Misionari su izgradili i bolnice. “Ne postoji niti jedna druga djelatnost koja se može usporediti sa njihovom poviješću humanitarnog rada”, priznaje Ram Desai. Osim medicinske brige, Afrikanci su težili za materijalnim dobrima Evrope. Neki misionari su otvorili trgovačke postaje, jer su vjerovali da će to privući obraćenike. Naprimjer, Misija Basel iz Švicarske je u Gani utemeljila trgovačku kompaniju. Oni su otkrili da tamo dobro raste kakaovac, tako da je Gana danas treći proizvođač kakaoa u svijetu.

Izvanredno dostignuće misionara nazovikršćanstva bilo je njihovo prevođenje Biblije. Međutim, širenje poruke Biblije nosi sa sobom daljnju ozbiljnu odgovornost. Kršćanski apostol Pavao je to pokazao kad je rekao: “Učeći (...) drugoga sebe ne učiš; propovijedajući da se ne krade, kradeš.” Biblija upozorava da oni koji poučavaju kršćanstvo moraju i sami živjeti po vrsnim načelima postavljenim u Božjoj riječi (Rimljanima 2:21, 22, 24).

Što reći o misiji nazovikršćanstva u Africi? Je li ona iskazala čast Bogu Biblije, ili je pogrešno tumačila kršćanska učenja?