Život — dar od Boga

DVADESET četiri sata na dan naše srce tjera dragocjenu krv kroz naše tijelo. Mi zaspimo, a naša pluća se nastavljaju širiti i stezati. Mi jedemo, a hrana se automatski probavlja. Sve se to zbiva svakodnevno uz mali, ili nikakav svjesni napor s naše strane. Ovi tajanstveni i začudni procesi, koji se tako lako uzimaju zdravo za gotovo, dio su dara kojeg zovemo život. U stanovitom smislu, to je dar koji se može nazvati čudesnim.

Razmotrimo proces ljudskog začeća i rođenja. Iako tijelo obično odbacuje strano tkivo, maternica za oplođeno jaje čini izuzetak. Umjesto odbacivanja rastućeg embrija kao stranog tkiva, ona ga hrani i štiti dok nije spreman pojaviti se kao beba. Bez sposobnosti maternice da učini ovu izvanredno važnu iznimku pravila o odbacivanju stranog tkiva ljudsko rođenje bi bilo nemoguće.

Čak i tada, da nema određenog razvoja događaja koji se zbiva kad je fetus star samo četiri mjeseca, život novorođene bebe bio bi kratak. On tada počinje sisati svoj palac, vježbajući mišiće koji će mu kasnije omogućiti da se hrani na prsima svoje majke. A to je samo jedna od mnogih stvari koje znače razliku između života i smrti, a koje su riješene mnogo prije bebinog rođenja.

Dok se fetus nalazi u maternici, u stijenci njegovog srca postoji jedan otvor. No, ovaj se otvor prilikom rođenja automatski zatvara. K tome se i velika krvna žila koja premoštava pluća dok je fetus u maternici pri rođenju automatski steže; krv sada odlazi u pluća gdje može preuzimati kisik dok beba počinje disati.

Sve je to samo početak. Tijekom života, serija izvrsno zamišljenih sustava (poput respiratornog, cirkulatornog, živčanog i endokrinog), obavljat će i usklađivati svoje zadaće s efikasnošću koja zapanjuje ljudski razum — a sve to da se život ne bi prekinuo. Nije čudo što je jedan drevni pisac rekao u vezi Boga: “Hvalim te, što sam divno sazdan. Divna su djela tvoja, i duša moja to zna dobro” (Psalam 139:14).

Bez sumnje, pisac ovih prekrasnih riječi nije vjerovao da je život jednostavno proizvod slijepe, evolucijske vjerojatnosti ili slučaja. Da je to bilo tako, mi ne bismo imali nikakve stvarne obaveze ili odgovornosti u vezi korištenja svog života. Međutim, mehanizmi života jasno odražavaju konstrukciju, a konstrukcija zahtijeva konstruktora. Biblija iznosi sljedeće načelo: “Jer svaki dom treba neko da načini; a [t]ko je sve stvorio ono je Bog” (Jevrejima 3:4). Stoga je od životne važnosti ‘znati da je Jahve Bog: on nas stvori, i mi smo njegovi’ (Psalam 100:3, Stvarnost). Da, život je više od povoljnog slučaja; to je dar od samog Boga (Psalam 36:9).

Budući da je tako, kakve obaveze imamo prema Davaocu života? Kako on očekuje da koristimo svoj život? Ova i druga pitanja bit će razmotrena u sljedećem članku.