Jehovin put je najbolji životni put
ISPRIČAO ERKKI KANKAANPÄÄ
OD DJETINJSTVA sam imao cilj služiti u finskoj podružnici Jehovinih svjedoka, odnosno u Betelu, kako se naziva. Tako sam, kad me jedan putujući nadglednik u ljeto 1941. upitao: “Koje planove imaš za budućnost?” odgovorio: “Uvijek sam želio ići u Betel.”
“Bolje je da prestaneš maštati o tome; nikad nećeš biti pozvan”, rekao je. Najprije sam bio duboko razočaran, no tada sam jednostavno odlučio ostaviti stvar u Jehovine ruke. Nekoliko mjeseci kasnije dobio sam poziv za službu u Betelu.
Bio sam stidljiv, sedamnaestogodišnji mladić sa sela kad sam jednog vrlo hladnog, vedrog dana u studenom 1941. godine pozvonio na kućno zvono podružnice u Helsinkiju. Ubrzo me pozdravio dobrodošlicom Kaarlo Harteva, nadglednik podružnice. U to vrijeme podružnica je nadgledavala 1 135 Svjedoka u Finskoj.
Kršćansko nasljedstvo
Moj otac je 1914. dobio primjerak Watch Tower publikacije The Divine Plan of the Ages. Međutim, uskoro je buknuo prvi svjetski rat i on nije imao vremena čitati je.
Borba Finske za nacionalnu nezavisnost stvarala je probleme. Bile su osnovane dvije utjecajne grupe — Bijeli i Crveni. Bijeli su zastupali kapitaliste i srednji stalež, dok su Crveni zastupali radnike. Otac je pokušao biti neutralan, držeći se potpuno udaljenim od obje grupe. No, obje su ga vodile kao sumnjivu osobu.
Ispalo je tako da je otac bio dva puta osuđen na smrt, prvo od Bijelih a zatim od Crvenih. Jednom, kad je bio ubijen jedan čovjek i ubojicu se nije moglo uhvatiti, osuđeno je deset mladića, među njima i moj otac, na smrt. Jedan od očevih učitelja, koji je bio član porote, zauzeo se da ga se oslobodi i tome je bilo udovoljeno. Ostalih devet mladića su smaknuli.
Drugom prilikom oca su ponovo oslobodili od smrtne kazne. Nakon toga odlučio je otići u podzemlje, i to doslovno! On i njegov brat izgradili su podzemno sklonište u kojem su živjeli sve do kraja rata. Njihov mlađi brat opskrbljivao ih je hranom i pićem da bi mogli preživjeti.
Nakon što je 1918. završio rat, otac se oženio i sagradio obiteljsku kuću u blizini tog podzemnog skloništa. Ja sam ga kasnije dobro upoznao, jer mi je služilo kao igralište. Otac mi je pričao da se mnogo molio dok se skrivao tamo ispod zemlje. Obećao je Bogu da će mu služiti, ako ikad sazna kako to treba činiti.
Kratko vrijeme nakon vjenčanja odlučio je ponijeti nešto za čitanje na jedno službeno putovanje. U potkrovlju je našao knjigu The Divine Plan of the Ages koju je kupio godinama ranije. Otvorio je poglavlje “Jehovin dan” i pročitao ga. Govorio je sam sebi: ‘Ovo je istina, ovo je istina.’ Kad je sišao s potkrovlja, rekao je majci: “Našao sam pravu religiju.”
Otac je skoro odmah počeo propovijedati drugima o stvarima koje je učio, razgovarajući najprije sa svojim rođacima i susjedima. Tada je počeo održavati javna predavanja. Ubrzo su mu se pridružili drugi s tog područja. Nakon što je stupio u vezu s Istraživačima Biblije, kako su se Jehovini svjedoci tada zvali, krstio se 1923. godine. Kad smo se rodili mi djeca — a bilo nas je četvero — otac nas nije zanemario poučavati. Štoviše, čim je bila osnovana skupština, tražio je od nas da prisustvujemo svim sastancima.
Rana sjećanja
U moje rane uspomene spada kongres pripremljen 1929. u našoj mjesnoj skupštini, kad sam imao pet godina. Skupili se su mnogi iz obližnjih skupština, a bio je prisutan i jedan predstavnik iz podružnice. Tada je, barem u Finskoj, bio običaj blagosloviti djecu na kongresima. Braća iz Betela blagoslovila su djecu kao što je to činio Isus tokom svoje službe. To nikad nisam zaboravio (Marko 10:16).
Drugo rano sjećanje je prihvaćanje imena Jehovini svjedoci 1931. godine. Otac, svjestan važnosti tog događaja, svečano je pročitao skupštini obavijest obzirom na naše novo ime.
Otkad seže moje sjećanje, pratio sam oca u službi propovijedanja. Prvo sam ga samo slušao, no konačno sam to djelo vršio sam. Kad nas je 1935. posjetio putujući nadglednik, išao sam k svim našim susjedima i pozivao ih da posjete sastanak. Nudio sam im i brošure i neki su ih prihvatili.
Škola i važna odluka
Nas četvero djece bili smo jedini u školi čiji roditelji su bili Svjedoci i često su nam se rugali jer nismo sudjelovali s drugim mladima u nekršćanskom ponašanju. Iako su me školski drugovi pokušali navesti na pušenje, nikad to nisam učinio. Također su nas podrugljivo zvali Russelliti (Russell je bio prvi predsjednik Watch Tower Societya) ili Hartevaliti (Harteva je tada bio nadglednik podružnice u Finskoj). Sretan sam što mogu reći da su neki mladi koji su nam se nekad rugali na koncu postali Svjedoci.
Moj me učitelj hrabrio da nastavim školovanje, i jedno vrijeme sam mislio da ću postati inžinjer. No, tada je u proljeće 1939. održan kongres Jehovinih Svjedoka u Poriju, koji se pokazao prekretnicom u mom životu. Moj mlađi brat Tuomo i ja predali smo se Jehovi i simbolizirali to krštenjem u vodi na tom kongresu 28. svibnja 1939. Zatim je početkom rujna buknuo drugi svjetski rat.
Okolnosti u Evropi mijenjale su se dramatično. Situacija između Finske i Sovjetskog Saveza postala je kritična. Otac je naglašavao da se Harmagedon približava i hrabrio nas da postanemo pioniri. Zato smo, moj brat i ja, u prosincu 1940. počeli s pionirskom službom u sjevernoj Finskoj.
Pionirska služba i služba u Betelu
Za vrijeme pionirske službe najduže smo živjeli s Yrjöm Kalliom. To je bio brat koji je prije više od 30 godina postao Istraživač Biblije u Pennsylvaniji u Sjedinjenim Državama. Yrjö je bio veoma srdačan i činio sve što je mogao da bi nam pružio ugodnu sredinu. Njegov tjelesni brat Kyösti Kallio bio je od 1937. do 1940. predsjednik Finske. Yrjö nam je pričao da je svom bratu dao temeljito svjedočanstvo, objasnivši mu da je Božje Kraljevstvo jedina nada za dobru vladavinu i trajni mir diljem svijeta.
Kako je vrijeme prolazilo, rasla je moja želja da postanem član betelske obitelji. Srećom, unatoč savjetu putujućeg nadglednika da prestanem gajiti nadu, moja je molba za službu u Betelu prihvaćena. Prvi posao koji sam radio bio je zadatak dostavljača. Uskoro sam, međutim, imao prednost raditi u tiskari. Tamo sam radio u mnogim odjelima, među ostalim u našoj maloj prostoriji s tiskarskim strojevima i u Odjelu za otpremu.
Sačuvati neutralnost
Godine 1942, u starosti od 18 godina, dobio sam poziv za vojsku. Budući da sam poziv odbio, bio sam izložen dugim sudskim ispitivanjima, u dva slučaja bio je uperen pištolj u mene. Drugim prilikama primijenjeno je fizičko nasilje. Osim toga, za vrijeme ispitivanja držali su me u zatvorskoj ćeliji bez grijanja u kojoj je hladnoća prodirala do kostiju.
Konačno je u siječnju 1943. za mene, kao i za druge Svjedoke, došlo vrijeme da budemo osuđeni. Vojni oficir koji nas je ispitivao zahtijevao je da dobijemo najmanje deset godina zatvora. Vojni kapelan želio je čak strožu kaznu, zahtijevajući u jednom pismu ‘smrtnu kaznu ili slanje tih izdajica u Rusiju kao izviđačkih padobranaca [gotovo sigurna smrt], drugo nisu ni zaslužili’.
Insceniran je lažni proces. Pozvali su me pred taj sud i dobio sam smrtnu kaznu. Međutim, ispalo je da je to bio samo daljnji pokušaj zastrašivanja, jer sam kasnije istog dana bio opet pozvan pred sud i osuđen na tri i pol godine u kazneno-popravnom domu. Uložio sam žalbu protiv presude, te je bila smanjena na dvije godine.
U zatvoru nije bilo dovoljno hrane, a drugi zatvorenici su nam zlobno prijetili. Dva puta su me napastovali homoseksualci, no nasreću uspio sam pobjeći. Jedan od njih je prijetio da će me ubiti ako ne pristanem na njegove zahtjeve. No, kao što sam to činio u svim svojim kušnjama, i tada sam se molio Jehovi i on mi je pomogao. Prijetnje tog zatvorenika, zapravo, nisu bile bezazlene, jer je on već ubio nekoga. Nakon što je bio otpušten, počinio je drugo ubojstvo i ponovo je bio zatvoren.
Bez sumnje zbog toga što su Jehovini svjedoci poznati kao pouzdani, postao sam ubrzo slobodnjak u zatvoru. Moj posao je bio dijeljenje obroka drugim zatvorenicima i slobodno sam se mogao kretati po zatvorskim prostorijama. Zato sam imao dovoljno hrane, i to ne samo ja, već sam se mogao pobrinuti da i moja kršćanska braća budu dobro zbrinuta. Jedan brat se čak udebljao nekoliko kilograma dok je bio u zatvoru, što je veoma neobično obzirom na nestašicu hrane!
U rujnu 1944. bio sam otpušten iz zatvora, istog dana kad je bio otpušten i brat Harteva. Moje otpuštanje značilo je povratak u Betel. Mislio sam u sebi: ‘Daleko je bolje naporno raditi svaki dan 16 sati u Betelu nego biti u zatvoru.’ Otada nikada nisam izbjegavao posao!
Različite prednosti službe
Krajem 1944. sreo sam Margitu, lijepu mladu pionirku, koja se odazvala na moje zanimanje za nju, i vjenčali smo se 9. veljače 1946. Tokom prve godine našeg braka služio sam u Betelu, dok je Margita radila kao pionir u Helsinkiju. Tada, u siječnju 1947, dodijeljen nam je zadatak pokrajinske službe.
U putujućoj službi smo često stanovali kod obitelji i s njima dijelili jednu sobu. Znali smo da nam pružaju najbolje što mogu i nikad se nismo žalili. Pokrajine su tada bile male i neke skupštine nisu imale nijednog krštenog Svjedoka!
Godine 1948, bili smo pozvani da se vratimo u betelsku službu. Dvije godine kasnije došao je Wallace Endres iz Sjedinjenih Država u Finsku i kratko nakon toga bio je imenovan za nadglednika podružnice. Srdačno nas je hrabrio da nastavimo učiti engleski, što smo i učinili. Zatim smo bili pozvani da pohađamo 19. misionarski razred Biblijske škole Gilead Društva Kula stražara koja je počela u veljači 1952. u South Lansingu, New York.
Nakon promocije bili smo poslani natrag u Finsku. Međutim, prije nego što smo napustili Sjedinjene Države, u međunarodnoj centrali Jehovinih svjedoka u Brooklynu, New York, dobio sam poduku u radu na tiskarskom stroju.
Nakon što smo se vratili u Finsku dodijeljena nam je putujuća služba, ali smo 1955. bili pozvani natrag u finsku podružnicu. Te godine sam postao nadglednik tiskare i dvije godine kasnije, 1957, bio sam imenovan za nadglednika podružnice. Od 1976. služim kao koordinator odbora finske podružnice.
Nasreću, moji otac i majka su sve do svoje smrti ostali vjerni Jehovi. Vremenom je preko stotinu očevih rođaka postalo Svjedocima. I do sada moj brat i moje sestre i njihove obitelji svi služe Jehovi, a jedna od mojih sestara je pionir.
Sadržajan, koristan život
Godine su se sastojale od posla i još više posla, no taj je posao, budući da je to Božji posao, bio zaista sadržajan i koristan (1. Korinćanima 3:6-9). Moj život nije nipošto protekao samo glatko i ugodno. Bilo je i briga i teškoća. Vrlo rano u životu sam uvidio da je potrebno naučiti disciplinirati samog sebe. Ne možeš uvijek raditi baš to što želiš. Često sam bio ispravljan i postupno sam se učio ispravnom načinu života.
Primjerice, kušnje i nestašice koje sam pretrpio tokom rata naučile su me da živim bez luksuza. Naučio sam razlučiti da li je neka stvar doista potrebna ili nije. Još uvijek imam naviku pitati se trebam li ovo ili ono. Ako napokon uvidim da nešto nije tako važno, tada to ne kupim.
Vodstvo koje je Jehova pružio pomoću svoje organizacije bilo je očito. Doživio sam radost promatrajući kako je broj Jehovinih svjedoka tokom godina koje sam proveo u finskoj podružnici rastao sa 1 135 na preko 18 000! Zaista, vidim da je moj rad bio blagoslovljen, no znam da je bio blagoslovljen zato što je to Jehovino djelo, a ne naše (1. Korinćanima 3:6, 7). Rano u životu izabrao sam Jehovin put, i zaista se pokazao kao najbolji životni put.
[Slika na stranici 23]
Erkki Kankaanpää danas, sa svojom suprugom Margit