Što moramo činiti da budemo spašeni

ZAŠTO uopće moramo biti spašeni? Jer svi trpimo strašne posljedice grijeha: nesavršenost, patnje, bolest, brige — i konačno smrt. Apostol Pavao je objasnio da je to posljedica pobune našeg praoca Adama protiv Božjeg zakona. Pisao je: “Zato, kao što kroz jednog čovjeka dođe na svijet grijeh, i kroz grijeh smrt, i tako smrt uđe u sve ljude, jer svi sagriješiše” (Rimljanima 5:12). Zašto je smrt zbog Adamovog grijeha ušla u sve ljude? To se zapravo dogodilo prirodnim putem.

Adam je zbog svog grijeha, u suglasnosti sa božanskim zakonom, morao biti osuđen na smrt. To je bilo i pravedno i potrebno. Bilo je pravedno, jer nitko nema pravo na život; on je Božji dar. Svojim namjernim grijehom Adam je izgubio pravo na taj dar (Rimljanima 6:23). Adamova osuda na smrt bila je potrebna, jer ničem nesavršenom ne smije biti dozvoljeno da zauvijek postoji i oskvrnjuje svemir. Kad je Adam sagriješio, počeo je kod njega proces starenja; više nije posjedovao savršen, bezgrešan život koji bi mogao dati svojoj djeci u nasljeđe. Mogao im je dati samo život opterećen nesavršenošću i grijehom (Rimljanima 8:18-21).

No, ne smijemo zaboraviti da čak i naše kratko postojanje koje nam je dosuđeno zahvaljujemo samo Božjoj nezasluženoj dobroti (Job 14:1). Bog nije bio dužan dati Adamu i Evi mogućnost da prije svoje smrti rađaju potomstvo. Dozvolio im je to da bi se dokazalo da će i neki nesavršeni ljudi očuvanjem svoje besprijekornosti poduprijeti Božju suverenost. Bog je to dopustio i zato što je znao da će poslušne potomke prvih pobunjenika, Adama i Eve, konačno otkupiti ili spasiti. Kako?

Priprema spasenja

Jehova Bog ne može jednostavno poništiti svoju pravednu osudu. On ne može svojevoljno zaboraviti Adamov nasljedni grijeh i sve što je čovječanstvo od tada skrivilo. Kad se Bog ne bi obazirao na svoje zakone, potkopao bi poštovanje prema čitavom svom pravnom sustavu, kao i povjerenje u taj sustav. Predstavi si uzbunu koja bi nastala kad bi neki ljudski sudac svojevoljno ostavio nekog zločinca nekažnjenog. Međutim, suosjećajan sudac može, ako je to umjesno, drugoj osobi, koja je na to spremna, dozvoliti da plati zakonom propisanu novčanu globu. U nekom pogledu učinio je to Bog za nas.

Jehova se pobrinuo za to da njegov vlastiti sin, Isus Krist, da svoj savršeni ljudski život kao zamjenu za savršeni život koji je Adam izgubio. Isus je spremno podnio kaznu za naše grijehe — smrt (Izaija 53:4, 5; Ivan 10:17, 18). U Bibliji stoji da je “Sin čovječji ... došao da ... svoju dušu dade kao otkup u zamjenu za mnoge” (Matej 20:28, NS; 1. Timoteju 2:6). Nitko drugi to nije mogao učiniti. Isus je bio jedinstven, jer se rodio bez grijeha i do smrti ostao savršen, bezgrešan čovjek (Jevrejima 7:26; 1. Petrova 2:22). Njegova vjernost do smrti omogućila je da plati zakonski ustanovljenu kaznu za naše grijehe.

Međutim, ne zaboravimo da Bog, Najviši Sudac, nije dužan osloboditi svakoga. Savršeni život koji je Isus žrtvovao On smatra plaćom za dug koji imamo zbog grijeha. No, Jehova Bog neće primijeniti otkupninu na nepokajničke, hotimične grešnike koji je ne cijene. Umjesto da ponudi neku vrstu općeg pomilovanja ili općeg spasenja, u Bibliji je ustanovio uvjete koje moramo ispuniti da bismo se oslobodili posljedica nasljednog grijeha.

Zahtjevi za spasenje

Što je, dakle, potrebno za spasenje? Najvažniji preduvjet je onaj koji je i apostol Pavao naveo tamničaru u Filipima: “Vjeruj u Gospodina Isusa i bit ćeš spašen” (Djela apostolska 16:31, NS). Da bismo mogli biti spašeni, moramo imati duboko cijenjenje za prolivenu krv Isusa. A što će za nas značiti spasenje? Odgovor saznajemo iz sljedećih Isusovih riječi: “Dajem im vječni život, i nikako neće nikad biti uništene” (Ivan 10:28, NS). Za većinu će spasenje značiti vječni život na Zemlji na kojoj će biti obnovljena rajska savršenost (Psalam 37:10, 11; Otkrivenje 21:3, 4). “Malo stado” će, međutim, biti spašeno tako što će vladati s Isusom u njegovom nebeskom Kraljevstvu (Luka 12:32; Otkrivenje 5:9, 10; 20:4).

Neki su, međutim, mišljenja da je dovoljno vjerovati u Isusa. “Samo jedno je potrebno da se dođe na nebo”, piše u jednom religioznom traktatu. “Mora se prihvatiti Isusa Krista kao osobnog Spasitelja, podložiti Mu se kao Gospodinu i Gospodaru i prizvati Ga kao takvog pred svijetom.” Stoga mnogi vjeruju da je nagli, osjećajni doživljaj preobraćenja već jamstvo za vječni život. No, usredotočiti se na samo jedan važan zahtjev za spasenje, a sve druge isključiti, isto je kao kad bismo čitali samo jednu važnu točku ugovora, a ne bismo se obazirali na ostale.

To će nam biti još jasnije kad pogledamo izjave nekih osoba koje su ranije mislile da je dovoljno javno priznati svoju vjeru u Isusa da bi bili spašeni. Jedna žena, Bernice, rekla je: “Odgojena sam u duhu crkve Brethren Church, ali vremenom sam se pitala, kako može vječni život ovisiti samo o Isusu Kristu kad je on sam rekao: ‘A ovo je vječni život: spoznati tebe, jedino istinitog Boga, i onoga koga si poslao, Isus Krista’” (Ivan 17:3, ST).

Devet godina je Norman bio uvjeren da je spašen. No, tada je uvidio da je potrebno više nego samo osjećajno priznanje da je Isus Krist njegov Spasitelj. “Iz Biblije sam saznao da nije dovoljno priznati Bogu da smo grešnici i biti svjesni toga da trebamo spasenje”, rekao je. “Moramo vršiti i djela dostojna pokajanja” (Matej 3:8; Djela apostolska 3:19).

Da, vjera u Isusa je neophodna za naše spasenje, ali potrebno je još više. Isus je govorio o osobama koje su tvrdile da vjeruju u njega i koje su čak u njegovo ime vršile “silna djela”. Ipak ih nije priznao. Zašto ne? Jer su ‘činili bezakonje’, a nisu vršili volju njegovog Oca (Matej 7:15-23, NS). Učenik Jakov nas upozorava na potrebu da postanemo “tvorci riječi a ne samo slušači, varajući sebe krivim razmišljanjem”. Dalje je rekao: “Ti vjeruješ da ima samo jedan Bog. Dobro činiš! I đavoli vjeruju i — dršću ... vjera [je] mrtva bez djela” (Jakov 1:22, NS; 2:19, 26, ST).

Neki, međutim, tvrde da oni koji su spašeni sve to ionako rade. No, što pokazuje iskustvo? Denis, koji je ‘primio Isusa’ dok je još bio dijete, kaže: “‘Spašeni’ koje ja poznam ne osjećaju baš veliku potrebu za temeljitim istraživanjem Biblije pošto misle da već imaju sve što je potrebno za spasenje.” Zaista je licemjerstvo i nekršćansko ponašanje mnogih koji tvrde da su spašeni cijelo pitanje spasenja dovelo na zao glas.

Mnogi, međutim, naglašavaju da u Bibliji stoji: “Tko vjeruje sina, ima život vječni” (Ivan 3:36). Na temelju toga zaključuju da ne mogu izgubiti svoje spasenje kad su već jednom primili Gospodina Isusa Krista kao svog osobnog Spasitelja. “Jednom spašen, zauvijek spašen”, glasi njihovo geslo. No, odgovara li to zaista onome što stoji u Bibliji? Da bismo mogli odgovoriti na to pitanje moramo ispitati sve što Sveto pismo kaže o toj temi. Ne smijemo sebe varati “krivim razmišljanjem” čitajući samo određene dijelove Božje riječi.

“Jednom spašen, zauvijek spašen”

Zapazimo nadahnuto upozorenje učenika Jude. On je pisao: “Ljubljeni, dok se nosim brižnom željom da vam pišem o našem zajedničkom spasenju, prisiljen sam da to učinim opominjući vas da se borite za vjeru koja je jedanput zauvijek predana svetima” (Juda 3, ST). Zašto je Juda to pisao? Znao je da pojedini kršćani mogu izgubiti ‘zajedničko spasenje’. Zato je nastavio: “Htio bih vas podsjetiti ... kako je Gospodin [Jehova], pošto [iako, NS] je spasio izabrani narod iz egipatske zemlje, uništio zatim one koji nisu vjerovali” (Juda 5, ST).

Upozorenje Jude bilo bi besmisleno kad se kršćani ne bi nalazili u istoj opasnosti kao Izraelci. Juda nije posumnjao u vrijednost Isusove otkupne žrtve. Ta žrtva nas oslobađa Adamovog grijeha, a Isus će zaštititi one koji pokazuju vjeru u njega. Nitko ih ne može istrgnuti iz njegovih ruku. Ali, ipak možemo izgubiti tu zaštitu. Kako? Postupajući poput mnogih Izraelaca koji su bili spašeni iz Egipta. Možemo svjesno odlučiti da ne slušamo Boga (5. Mojsijeva 30:19, 20).

Predstavi si da te netko spasio iz visoke zgrade u plamenu. Kakvo bi to olakšanje bilo kad bi nam spasitelj, nakon što je nas izveo iz zgrade, rekao: “Sad ste u sigurnosti.” Da, spasio nas je od sigurne smrti. No, što bi se dogodilo kad bismo se iz nekog smiješnog razloga vratili u zgradu? Naš život bi ponovo bio u opasnosti.

Kršćani jesu u nekom pogledu “spašeni”. Imaju izgled na vječni život jer su u Božjoj milosti. Kao grupa će sigurno biti spašeni od Adamovog grijeha i svih njegovih posljedica. No, što se tiče pojedinaca, bit će spašeni i postići će vječni život samo oni koji i nadalje ispunjavaju sve Božje zahtjeve. To je istakao Isus kad je sebe usporedio s vinovom lozom, a svoje učenike s granama te loze. Rekao je: “On (Bog) siječe svaku mladicu na meni koja ne rađa roda ... Ako tko u meni ne ostane, bacit će se kao mladica napolje i osušit će se. Takve potom skupe i u oganj bace da gore” (Ivan 15:2, 6, ST; Jevrejima 6:4-6). Tko izgubi vjeru u Isusa, izgubit će i vječni život.

“Tko ustraje ... taj će biti spašen”

Da, potrebno je više toga da bismo bili spašeni. Moramo steći točnu spoznaju Božje namjere i njegovih priprema za spasenje, pokazivati vjeru u glavnog posrednika spasenja, Isusa Krista, te nadalje vršiti Božju volju (Ivan 3:16; Titu 2:14). Spasenje je zajamčeno svima koji slijede taj put. Ali, potrebno je i da ustrajemo do kraja našeg sadašnjeg života ili kraja ovog sustava stvari. Samo onaj “tko ustraje do kraja, taj će biti spašen” (Matej 24:13, NS).

Tamničar u Filipima i njegovi ukućani odazvali su se na vijest spasenja koju su propovijedali Pavao i Sila. “Odmah zatim bi kršten on i svi njegovi” (Djela apostolska 16:33, ST). I mi možemo tako pozitivno postupiti. Na taj način ćemo dospijeti u blizak, blagoslovljen odnos s Jehovom Bogom i njegovim sinom Isusom Kristom i moći ćemo se potpuno pouzdati u božanske pripreme spasenja. Tamničar u Filipima ‘radovao se sa svim domom svojim što vjerova Boga’ (Djela apostolska 16:34). Takav će put i za nas biti razlogom velikog radovanja.