Daljnji razlozi za zahvalnost
NAROD drevnog Izraela imao je više razloga od svih drugih za zahvalnost Stvoritelju. Kako to?
Za razliku od drugih ljudi, nisu imali samo razloga za zahvalnost zbog svih lijepih i divnih stvari koje je Bog stvorio, nego i zato što ih je Svemogući izabrao za svoj vlastiti narod, poklanjajući im posebnu pažnju (Amos 3:1, 2). Pogledajmo nekoliko najvažnijih razloga za njihovu zahvalnost.
Dvaput izmakli smrti
Kako su svi izraelski roditelji samo morali biti zahvalni u noći 14. nizana 1513. pr. n. ere! Te značajne noći Božji je anđeo pobio “sve prvence u zemlji Egipatskoj od čovjeka do živinčeta”. Ali, kuće Izraelaca je mimoišao, jer su poprskali dovratnike i gornje pragove krvlju pashalnih životinja. Tišina te noći nije trajala dugo, jer “bi vika velika u Egiptu, jer ne bješe kuće u kojoj ne bi mrtvaca”. Dragocjeni prvorođenci u izraelskim domovima bili su, nasuprot tome, živi i zdravi (2. Mojsijeva 12:12, 21-24, 30).
Mora da su ubrzo potom srca Izraelaca ponovno bila ispunjena zahvalnošću. Postali su svjedocima kako je Jehova čudom zahvatio kad je izgledalo da se nalaze u klopci – pred njima Crveno more, a za leđima vojska egipatskog faraona. Najprije su Izraelci promatrali kako se stup od oblaka, koji ih je vodio, pomicao do kraja njihove povorke i progoniteljima uspješno onemogućio pristup. Onda su vidjeli kako Mojsije pruža svoju ruku preko mora i sa čuđenjem su opazili kako je Bog prouzročio da cijele noći puše snažni istočni vjetar, koji je razdijelio vode i pretvorio morsko dno u suho tlo. Izraelce nije trebalo dugo moliti da požure kroz od Boga im stvoreni put za bijeg.
Ali, onda je postojao novi razlog za zabrinutost. Egipćani su također napredovali preko suhog morskog korita, čvrsto uvjereni u pobjedu nad Izraelcima. No, kad su se svi Egipćani našli u prolazu s vodenim zidovima, točkovi njihovih kola počeli su otpadati i ubrzo je zavladao potpuni metež. Čim su svi Izraelci sigurno prispjeli na drugu obalu, Mojsije je na Jehovinu zapovijed opet ispružio svoju ruku “i dođe opet more na silu svoju pred zoru”. Ishod? Ni jedan čovjek elitne faraonove čete nije preživio, čak ni ponosni vladar (2. Mojsijeva 14:19-28; Psalam 136:15). Možeš li si predočiti kako su spašeni Izraelci bili zahvalni Jehovi?
Božje neobično ratovanje
Iako su Izraelci bili zahvalni za izbavljenje iz Egipta i za nezaboravno prelaženje kroz Crveno more, morali su pretrpjeti još mnoga iscrpljujuća iskustva prije nego su stigli do Obećane zemlje. No, sve što su doživjeli na svom 40-godišnjem lutanju kroz pustinju trebalo im je pružiti dodatni razlog da budu Jehovi posebno zahvalni.
Konačno su Izraelci prešli Jordan i dospjeli u zemlju koju im je dao Bog. Uskoro su postali svjedoci Jehovinog neobičnog ratovanja u njihovu korist. Gdje naprimjer? Prilikom čudesnog zauzimanja i razorenja Jerihona, prvog kanaanskog grada do kojeg su došli! (Jozua, poglavlje 6.) Kako je samo čudna bila od Boga zapovijeđena strategija, hodati oko Jerihona sa kovčegom saveza! Šesti dan uzastopno Izraelci su jedanput dnevno obilazili zidine. Sedmog su dana obišli zidine sedam puta. Kad su svećenici zatrubili u rog, “veliki ratni poklič” Izraelaca prekinuo je tišinu i “popadoše zidovi”! (redak 20.) Samo Rahabina kuća i dio zida na kojem je bila sagrađena ostali su stajati. Zidine naizgled neosvojivog grada su pale a da Jozua i njegova vojska nisu morali odapeti ni jednu jedinu strijelu! Sigurno je to što se dogodilo s Jerihonom bio daljnji razlog za zahvalnost Bogu.
Jednom drugom prilikom Jehova je pružio daljnje dokaze svog neobičnog ratovanja. Budući da su stanovnici Gabaona s Izraelcima sklopili mir, pet amorejskih kraljeva im je objavilo rat. Jozua je Gabaonjanima pritekao u pomoć i u borbi koja se potom rasplamsala ponovno se mogla prepoznati Jehovina ruka. Bog je Amorićane zbunio i “kad bježahu ispred Izraela i bijahu niz vrlet Bethoronsku, baci Jehova na njih kamenje veliko iz neba dori do Azeke, te ginjahu”. Od gradnoga kamenja ih je više poginulo nego od mača Izraelaca (Jozua 10:1-11).
“Pred sinovima Izraelovim” se Jozua potom obratio Jehovi, rekavši: “Stani sunce nad Gabaonom, i mjeseče nad dolinom Ajalonskom!” Što se dogodilo? U izvještaju se kaže: “I stade sunce i ustavi se mjesec, dokle se ne osveti narod neprijateljima svojim” (Jozua 10:12, 13).
Kakvi zapanjujući događaji! I kakvi daljnji istaknuti razlozi da Jehovin narod bude zahvalan svom Bogu!
Zahvalnost kratkog trajanja
Nakon svakog Jehovinog zahvata bili su Izraelci ispunjeni zahvalnošću. Vjerojatno je svatko u svom srcu rekao da nikada neće zaboraviti što je vidio. Ipak, njihova zahvalnost bila je nevjerojatno kratkog trajanja. Uvijek iznova su se Izraelci pokazali nezahvalnima. Zato ih Bog “predade u ruke neznabožačke, i nenavidnici njihovi stadoše gospodariti nad njima” (Psalam 106:41).
Jehova je, doduše, velikodušno pokazivao svoju spremnost opraštanja kad su Izraelci upali u ozbiljnu nevolju i pokajali se za svoj pogrešan i nezahvalan put, prizivajući ga u pomoć. “Ali on pogleda na nevolju njihovu, čuvši tužnjavu njihovu. I opomenu se zavjeta svojega s njima, i pokaja se po velikoj milosti svojoj” (Psalam 106:44, 45). Uvijek im je Bog opraštao, oslobađao ih iz ruku tlačitelja i opet im ukazivao naklonost.
Bog je, istina, bio strpljiv i uvijek iznova je slao svoje proroke Izraelcima da bi ispravio njihovo razmišljanje, ali oni su se pokazivali nepopravljivima. Konačno je Božje strpljenje došlo kraju i on je dopustio da zemlju Judeju godine 607. pr. n. e. osvoje Babilonci. Koga nisu ubile vojske Nabukodonozora odveli su u zatočeništvo u Babilon.
Kakav ih je samo katastrofalan kraj zadesio zbog njihove stalne nezahvalnosti i nelojalnosti prema Bogu! I to iako su imali bezbroj razloga da budu zahvalni.
Kako mogu kršćani danas izbjeći istu grešku, naime propustiti da budu zahvalni za sve ono što je Jehova Bog – pored njegovih plemenitih djela prema čovječanstvu u općenitom – za njih učinio? O tome će biti govora u slijedećem članku.