Krštavanje djece — zašto neki svećenici kažu NE!

ALEN i Sonja su jednostavno željeli krstiti svoje dijete. Zato je za njih predstavljalo šok to što je njihov anglikanski svećenik ne samo odbio taj obred, nego i dodao ovakav savjet: “Učinite to sami”. Razlog? Ni Alen ni Sonja nisu redovito pohađali crkvu (Časopis Christian Century od lipnja/juna 3-10, 1981).

Još nekoliko parova je nedavno doživjelo takvo odbijanje — jasan znak da neke crkve mijenjaju svoje gledište o krštavanju djece. Pogledajmo Rimokatoličku crkvu. Nakon II vatikanskog koncila crkva je revidirala/preinačila svoje obrede krštavanja djece. Da, crkva još uvijek krštava djecu, ali sada roditelji moraju prvo dati zasiguranje da će odgojiti dijete kao katolika. Vatikan je ovako zaključio: “Ako ta zasiguranja nisu stvarno ozbiljna, mogu postojati temelji da se odgodi sakrament: a ako su nepostojeća, sakrament treba čak biti odbijen” (Časopis L’Osservatore Romano, “Upute za krštavanje djece”, 1. prosinac/decembar 1980).

To je ogromna razlika od onog vremena kad su, prema katoličkom svećeniku Josephu M. Champlinu, “revni misionari krštavali pogansku djecu ostavljenu pored puta”, a svećenici “savjetovali roditeljima da ne odgađaju krštenje djeteta više od mjesec dana, pod prijetnjom kazne smrtnog grijeha”.

Što stoji iza tih izmijenjenih stavova? S jedne strane, crkveni vođe sada priznaju da krštenje ne čini kršćanina. Opadanje broja prisutnih u crkvama i općeniti nedostatak pobožnosti među krštenim katolicima postali su stvarni izvor zabrinutosti. “Zašto bi crkva komplicirala problem krštavajući djecu za koju se praktički garantira da će kao odrasli biti nedjelotvorni u vjeri?” — tvrdi jedan članak u časopisu U. S. Catholic.

Ovaj novi nepopustljivi pravac u krštavanju, međutim, stvara među teolozima ozbiljan rascjep. Kao što zapaža katolički pisac Joseph Martos, mnogi svećenici jednostavno ne vjeruju da je krštavanje djece “magični obred s nevidljivim posljedicama na dušu”. Za njih je takvo gledište srednjevjekovno, staromodno.

Stoga nije čudno što su mnogi iskreni katolici zbunjeni. Zar crkve nisu uvijek naučavale da nekrštena djeca mogu završiti u ognjenom paklu ili ostati u čistilištu? Ako je to istina, pitaju se neki, zašto se ne bi odvijalo krštenje pod bilo kojim okolnostima? Ovo su važna pitanja. Kao što je zapazio katolički svećenik Vincent Wilkin, broj onih koji su umrli nekršteni je “ogroman i zaista neizmjerljiv broj, pa je lako zamisliti da on predstavlja većinu čovječanstva”.

Stoga ćemo napraviti kratak pregled krštavanja djece — povijesni i biblijski.