Tko je jedini vjeran?
Gradivo u ovom i u slijedeća dva studijska članka, bilo je izneseno prvog dana oblasnog kongresa Jehovinih svjedoka “Vjernost Kraljevstvu”. Ti su se kršćanski kongresi održali u prošlih devet mjeseci po cijelom svijetu i na njima je prisustvovalo 3 028 796 ljudi, a krstilo se 33 627. Sada je pravo vrijeme, da se ovdje obnovi ta divna duhovna hrana, dok se vrše pripreme za sljedeću bogatu “gozbu” na oblasnim kongresima “Istina o Kraljevstvu”, koji će se održati u ljeto ove godine.
ONAJ koji se u cijelom svemiru najviše ističe svojom vjernošću je sam Stvoritelj! Od njega su tu osobinu dobila sva inteligentna stvorenja. Oni koji visoko cijene vjernost mogu zatražiti od Boga da se pokaže vjernim u vremenima nevolje. Zato sluga patrijarha Abrahama, pretka kraljeva, nije bio uobražen, kada je pozivao Jehovu, Boga svoga gospodara, da pokaže vjernu ljubav (1. Mojsijeva 24:14). Abrahamov potomak, David, u nizu kraljeva nad Izraelom, rekao je iz svog vlastitog iskustva u psalmu upućenom Jehovi: “Prema vjernome si vjeran” (2. Samuelova 22:26, BA; Psalam 18:25). Također je i prorok Mojsije, koji je predstavljao nebeskog kralja Jehovu, u Izraelu veličao osobinu vjernosti prema Jehovi Bogu, kada je blagoslovio svećeničko pleme Levijevo rekavši:
“Tvoj Tumim i tvoj Urim neka bude u čovjeka tvojega (Levijevog) svetoga (vjernoga), kojega si okušao u Masi i s kojim si se prepirao na vodi Meribi, koji reče ocu svojemu i materi svojoj: ne gledam na vas; koji ne poznaje braće svoje i za sinove svoje ne zna; jer (Leviti) drže riječi tvoje, i zavjet tvoj čuvaju” (5. Mojsijeva 33:4, 5, 8, 9).
Bez ikakvog oklijevanja, Mojsije bi se mogao pridružiti pjevanju pjesme, sastavljene preko 1 600 godina kasnije, koja je nazvana ‘Pjesma Mojsija, sluge Božjega i pjesma Janjeta (Isusa Krista)’ a glasila je: “Velika su i divna tvoja djela, Gospodaru (Jehova) Bože, Svemogući! Pravedni su i ispravni tvoji putovi, Kralju naroda! Tko da te, Gospodaru (Jehova) ne poštuje, i tvoje ime ne slavi? Ti si, naime, jedini svet (vjeran); da, svi će narodi doći i pokloniti se pred tobom; jer si pokazao svoja pravedna djela” (Otkrivenje 15:1-4, ST).
Psalmist David je dao jednaku ocjenu tim božanskim osobinama pišući: “Pravedan si, Jahve, na svim putovima svojim, i svet (vjeran) u svim svojim djelima” (Psalam 145:17, ST). Jehova će se, kao vrhovni sudac zauzeti za slučaj onih, koji ga obožavaju i služe mu, baš kao što kaže izvještaj, da mu je anđeo govorio: “Pravedan si, Jehova, koji jesi, i koji bješe, i svet (vjeran), što si ovo sudio” (Otkrivenje 16:4, 5).
Na jeziku proroka Mojsija i psalmista Davida, hebrejska riječ za “vjernost”, o kojoj se ovdje govori, sadrži ljubaznost, ljubaznu dobrotu. Neki biblijski prevodioci radije prevode tu hebrejsku riječ (hhes’ed) kao “ljubazna dobrota”. Pravilno je na vjernost gledati kao na ljubaznost, kao na nešto, što uzima u obzir određene stvari, koje se ne smiju previdjeti. Vjernost dakle nije nešto hladno, nešto što se temelji samo na zakonu ili pravdi. To je lična osobina podsticana ljubavlju i cijenjenjem.
Sjeti se, kako je vladar Hanaanske zemlje vidio, da je pravi Bog sa Abrahamom, koji je tu privremeno živio. Došavši k Abrahamu rekao je: “Stoga mi se ovdje i sada zakuni Bogom, da nećeš varati ni mene ni moju rodbinu i prijatelje, nego da ćeš se prema meni i prema zemlji u kojoj sad boraviš ponašati pošteno (vjerno), kao što sam se ja prema tebi ponio” (1. Mojsijeva 21:22, 23, ST). Također se sjećamo, i kako je Abraham poslao svog slugu Elijezera, da dovede ženu za njegovog ljubljenog sina Izaka. Taj se sluga molio Jehovi Bogu: “Daj to da bude ona (žena koju je opisao), koju si namijenio sluzi tvojemu Izaku; i po tome da poznam da si učinio milost (vjernu ljubav) gospodaru mojemu” (1. Mojsijeva 24:14).
Vjernost — prema čemu?
Patrijarh Abraham je ispunio zakletvu, koju je dao vladaru Hanaanske zemlje; i Jehova Bog je učinio ono, što je Abrahamov sluga Elijezer tražio od njega u molitvi, te se pobrinuo, da Izak dobije pravu ženu. Prema čemu je, dakle, Svevišnji Bog Jehova iznad svega vjeran? Prema svom Kraljevstvu, vlastitoj kraljevskoj vladavini, jer je on s punim pravom Suveren cijelog svemira, kojega je stvorio. On se ne može odreći onoga što uistinu jest. U ispunjenju svog nepromjenjivog zavjeta sa Abrahamom, postao je Bog kralj nad Abrahamovom naročitom lozom potomaka, Izraelom, a posebno kada ih je oslobodio egipatskog ropstva i uveo 1 467. g. pr. n. r. vr. u Obećanu zemlju. Zatim im je Jehova 350 godina davao svoje vidljive zastupnike — suce — sve do vremena suca Samuela. Kada je majka Ana predala Samuela za Božju svetu službu u šatoru od sastanka u Silu, izgovorila je proročanstvo, koje je nagovijestilo budućeg vidljivog kralja nad Izraelom, rekavši: “Jahve sudi međama zemlje, daje silu svojemu kralju, uzdiže snagu pomazanika svoga” (1. Samuelova 2:10, ST).
Za vrijeme suca Samuela, Izraelci su tražili da se promijeni oblik uprave nad njima. Od suca Samuela su zahtijevali: “Postavi nam dakle kralja da nam vlada.” To se nije dopalo ni Samuelu ni Jehovi Bogu. Bog je rekao Samuelu: “Jer nisu odbacili tebe (kao suca) nego su odbacili mene ne želeći da ja kraljujem nad njima” (1. Samuelova 8:17, ST). Bog im je dao vidljivog ljudskog kralja, Saula, sina Kišova. Time se Bog ipak nije odrekao svog suvereniteta nad njima. Prema svrsi svoga zavjeta Bog se pokazao vjernim prema svojoj nevidljivoj, nebeskoj kraljevskoj vlasti nad svojim izabranim narodom. Njihov drugi ljudski kralj bilo je nekadanji pastir, David, sin Jesejev, iz judejskog grada Betlehema.
Kako se vjernost isticala za vrijeme Davidovog kraljevanja? Što je to predočavalo? I kako utječe na nas danas sporno pitanje vjernosti? Odgovore na ta pitanja naći ćemo u sljedećem članku.