Razmotrite činjenice

ZAMISLITE da se nalazite na nekom dalekom, pustom otoku. Dok šetate plažom, primijetite da na jednoj stijeni piše “John 1800.” Hoćete li pomisliti da je taj natpis nastao pod utjecajem vjetra i vode jer znate da na otoku nitko ne živi? Naravno da nećete! S pravom ćete zaključiti da ga je netko uklesao u stijenu. Zašto? Kao prvo, jasno prepoznatljiv niz slova i brojki — makar bio napisan na jeziku koji je vama možda nepoznat — ne može nastati uslijed djelovanja prirodnih sila. Kao drugo, natpis sadrži smislene informacije, što ukazuje na to da ga je napisalo neko razumno biće.

U svakodnevnom životu susrećemo se s informacijama koje su izražene ili zabilježene u raznim oblicima. U tu se svrhu primjerice koriste brojke, slova, note, Brailleovo pismo, grafikoni, glasovi, geste, radijski signali i kompjuterski programi kod kojih su podaci izraženi u obliku binarnog koda, pomoću znamenki 0 i 1. Za prijenos informacija mogu se koristiti najrazličitiji mediji i sredstva, od svjetla i radiovalova do tinte i papira. Bez obzira na to u kojem su obliku smislene informacije izražene, ljudi ih uvijek povezuju s nekim razumnim bićem. No kada je riječ o informacijama koje su pohranjene u stanicama živih bića, ta se logika ne primjenjuje. Evolucionisti kažu da su te informacije nastale igrom slučaja ili same od sebe. No je li to istina? Razmotrimo što kažu činjenice.

Mogu li složene informacije nastati same od sebe?

U jezgri gotovo svake stanice ljudskog tijela nalazi se zadivljujuća molekula — deoksiribonukleinska kiselina (DNK), u kojoj je pohranjeno mnoštvo kodiranih podataka. Ta dugačka molekula nalikuje spiralnim ljestvama i sastoji se od dvije uzvojnice. Ona sadrži upute za nastanak, rast, održavanje i diobu bilijuna stanica od kojih je načinjeno naše tijelo. Osnovne građevne jedinice DNK nazivaju se nukleotidi, a označavaju se slovima A, C, G i T, ovisno o tome koju kemijsku bazu sadrže.a Poput slova abecede, ta se četiri slova mogu kombinirati na razne načine kako bi se dobile “rečenice” — upute za umnožavanje DNK i odvijanje drugih staničnih procesa.

Sve informacije pohranjene u čovjekovoj DNK zajedno čine genom. Neki nizovi slova u molekuli DNK jedinstveni su kod svakog čovjeka jer ti dijelovi DNK sadrže informacije o njegovim specifičnim nasljednim osobinama, kao što su boja očiju i kože, oblik nosa te neke druge pojedinosti. Jednostavno rečeno, vaš je genom poput ogromne knjižnice koja sadrži upute za nastanak svih dijelova vašeg tijela, a konačni ste “proizvod” vi sami.

Koliko je velika ta “knjižnica”? Ona sadrži oko šest milijardi “slova”, odnosno nukleotida. Kad bi se njen sadržaj prepisao na papir, ispunio bi 200 knjiga od kojih bi svaka imala po 1 000 stranica, objašnjavaju znanstvenici koji su bili uključeni u projekt dešifriranja ljudskog genoma.

Te činjenice podsjećaju na molitvu koja je prije otprilike 3 000 godina zapisana u Bibliji. Jedan njen dio glasi: “Oči su me tvoje vidjele dok sam zametak bio, u knjizi su tvojoj svi dijelovi njegovi bili zapisani” (Psalam 139:16). Naravno, pisac tog psalma nije imao namjeru iznositi znanstvene činjenice, ali je, u želji da pokaže koliko je Bog mudar i moćan, jednostavnim riječima nevjerojatno točno opisao gdje se nalaze podaci koji su neophodni za rast i razvoj živih bića. Koliko se to samo razlikuje od drugih drevnih vjerskih zapisa, koji su prepuni mitova i praznovjerja!

Tko je napisao sve što se nalazi u “knjižnici”?

Ako nam razum govori da je običan natpis na stijeni moralo napisati neko inteligentno biće, nije li onda logično zaključiti da i daleko složenije i važnije informacije koje se nalaze u čovjekovoj DNK potječu od razumnog bića? Na kraju krajeva, informacije su informacije, bez obzira na to gdje se nalaze i u kojem su obliku pohranjene. Ugledni informatički stručnjak i kemičar Donald Johnson tvrdi da složene informacije i sustavi koji omogućavaju obradu tih informacija nisu mogli nastati sami od sebe — to jednostavno nije u skladu s kemijskim i fizikalnim zakonima. Isto je tako logično zaključiti sljedeće: Što su informacije složenije, to je veći um koji ih je napisao. I dijete bi znalo napisati na stijenu svoje ime i neki datum, no kodirane upute za nastanak i razvoj živih bića mogao je “napisati” samo netko tko ima nadljudsku inteligenciju. Te su upute iznimno složene. “Što više saznajemo o svijetu u kojem živimo, to smo više svjesni velike složenosti živih organizama”, kaže časopis Nature.

Tvrdnja da su složene informacije koje su sadržane u DNK nastale pukim slučajem u proturječju je sa zdravom logikom i svime što je čovječanstvo dosad naučilo o svijetu oko sebe.b Da bi se prihvatilo takvo gledište, potrebna je nevjerojatno velika vjera!

U nastojanju da objasne kako je život nastao sam od sebe, bez Božje intervencije, evolucionisti su ponekad iznosili zaključke koji su se kasnije pokazali pogrešnima. Uzmimo za primjer tvrdnju da otprilike 98 posto našeg genoma čini “otpadna” DNK, koja navodno sadrži na milijarde beskorisnih informacija.

Je li doista riječ o otpadu?

Biolozi su dugo smatrali da cijela DNK sadrži upute za proizvodnju proteina. No s vremenom je postalo jasno da samo otprilike dva posto genoma sadrži takve upute. Čemu onda služi preostalih 98 posto DNK? Taj neistraženi dio DNK “znanstvenici su odmah prozvali evolucijskim smećem”, izjavio je John Mattick, profesor molekularne biologije sa Sveučilišta Queensland u Brisbaneu (Australija).

Smatra se da je izraz “‘otpadna’ DNK” skovao evolucionist Susumu Ohno. U svom znanstvenom radu, kojem je dao znakovit naslov Naš genom prepun je “otpadne” DNK, Ohno je napisao kako su dijelovi DNK koji ne sadrže upute za proizvodnju proteina “produkt neuspjelih eksperimenata majke prirode”. Potom je dodao: “Zemlja je puna fosilnih ostataka izumrlih vrsta. Je li onda čudno da je i naš genom pun ostataka izumrlih gena?”

Kako je ideja o “otpadnoj” DNK utjecala na istraživanja na području genetike? Molekularni biolog Wojciech Makalowski kaže da je ona “odvratila većinu istraživača od proučavanja dijelova DNK koji ne sadrže genski kod”. Izuzetak je bila tek šačica znanstvenika koji su, “riskirajući da budu izvrgnuti ruglu, počeli istraživati genetski materijal koji su svi drugi smatrali potpuno beskorisnim. Zahvaljujući njihovim otkrićima gledište o otpadnoj DNK (...) počelo se mijenjati početkom 1990-ih”. Ono što se nekad nazivalo smećem danas većina biologa smatra “dragocjenim dijelom genoma”, kaže Makalowski.

Profesor Mattick smatra da je teorija o otpadnoj DNK tipičan primjer koji pokazuje kako slijepo vjerovanje u ispravnost uvriježenih znanstvenih teorija “odvraća znanstvenike od objektivne analize činjenica”. On kaže: “Propust koji su znanstvenici učinili kad su zanemarili važnost preostalog dijela DNK mogao bi ostati zapamćen kao jedna od najvećih pogrešaka u povijesti molekularne biologije.” Dakle, jasno je da se istina u znanosti treba utvrditi na temelju dokaza, a ne na temelju uvriježenih gledišta. Imajući to na umu, razmotrimo što nedavna otkrića govore o ulozi “otpadne” DNK.

Čemu služi “otpadna” DNK?

Da bismo si lakše predočili ulogu “otpadne” DNK, zamislimo što se događa u tvornici automobila. U njoj postoje strojevi koji proizvode razne dijelove automobila. Te bismo dijelove mogli usporediti s proteinima u stanici. No tvornica ujedno treba uređaje koji će sastavljati razne dijelove automobila i sustave koji će upravljati proizvodnim procesom. Isto tako potrebno je regulirati i procese koji se odvijaju u stanici. Istraživači kažu da u tome ključnu ulogu ima “otpadna” DNK. Većina tog dijela DNK koji se prije smatrao beskorisnim sadrži upute za nastanak složenih molekula koje se nazivaju regulacijska RNK (ribonukleinska kiselina). Te molekule imaju iznimno važnu ulogu u razvoju, rastu i radu stanice.c “Otkriće tih molekula koje upravljaju staničnim procesima pokazuje koliko slabo razumijemo neke najosnovnije činjenice o stanici”, rekao je biolog Joshua Plotkin za časopis Nature.

Da bi tvornica dobro funkcionirala, treba imati i učinkovit komunikacijski sustav. Isto vrijedi i za stanicu. Tony Pawson, profesor molekularne genetike sa Sveučilišta u Torontu, rekao je: “Putevi kojima se prenose informacije u stanici nisu odvojeni, nego su spojeni u složenu komunikacijsku mrežu”, što znači da je čitav taj proces “kudikamo složeniji” nego što se prije mislilo. Doista, “mnogi mehanizmi i principi koji upravljaju radom stanice te raznim međustaničnim procesima još su uvijek obavijeni velom tajne”, kao što je to rekao jedan genetičar sa Sveučilišta Princeton.

Sa svakim novim otkrićem na području stanične biologije postajemo sve više svjesni složenosti stanice i vrhunskog reda koji u njoj vlada. Zašto onda mnogi ljudi još uvijek smatraju da su život i najsloženiji poznati sustavi za prijenos i pohranu podataka nastali pukim slučajem?