Maggyna muka i moj blagoslov

Utorak, 2. svibnja 1995, dan je kada mi se rodila kći, a umrla žena. Nažalost, Maggy nikada nije vidjela svoju bebu. Sada se nadam da ću Tamaru upoznati s njenom majkom kada uskrsne.

NAKON 16 godina braka, mojoj je supruzi, Maggy, njen liječnik rekao da boluje od raka dojke i da joj je preostalo samo još nekoliko mjeseci života. To je bilo prije pet godina. Na svu sreću, Maggy je tih posljednjih godina svog života mogla prilično normalno živjeti. Tek joj je pretkraj bol postala gotovo nesnosna.

Zbog uznapredovalog stadija njenog raka, liječnici su rekli da su šanse da zatrudni neznatne. Možete si onda zamisliti koliko smo se šokirali kada su na rutinskom ultrazvuku kojim se pratilo razvitak malignih tumora liječnici vidjeli bebu u njenoj maternici! Bila je djevojčica. Maggy je bila trudna četiri i pol mjeseca. Bila je izvan sebe od sreće pri pomisli da će prvi put postati majkom.

Maggy je uložila maksimalne napore ne bi li osigurala da beba dođe na svijet zdrava. Pazila je na prehranu i čak je u posljednja dva tjedna svog života, kada su bolovi postali jezivi, uzimala analgetike samo kada više nije mogla podnijeti bol.

Blagoslovljen zdravom bebom

U subotu, 29. travnja, Maggy je imala palpitacije srca i rekla je: “Osjećam da ću umrijeti.” Ostao sam uz nju čitavi vikend. Nakon što sam u ponedjeljak pozvao liječnika, odmah sam je odvezao u bolnicu u Montreal (Kanada), nedaleko od našeg doma u St. Jérômeu.

Oko 5.30 sljedećeg jutra bolničarka je prošla pored vrata Maggyne sobe i zapazila da je ona sva u mukama. Zapravo, doživjela je infarkt. Odmah su pozvali liječnika iz susjedne sobe. Premda je Maggy umrla, medicinski tim uspio je spasiti našu bebu. Tamara se rodila dva i pol mjeseca prerano i težila je samo 1,1 kilogram.

Budući da je Tamara imala lošu krvnu sliku, liječnici su joj htjeli dati transfuziju krvi. No predložili smo im da umjesto toga upotrijebe sintetički hormon eritropoetin. To su i učinili, a kada se primjena ovog derivata pokazala djelotvornom za poboljšanje njene krvne slike, jedna je bolničarka upitala: “Zašto ga ne daju svim bebama?”

Zbog toga što je bila nedonošče, Tamara je imala i nekih drugih problema, no svi su oni bili riješeni. Ustvari, kada ju je kasnije pregledao neurolog dr. Watters, rekao je bolničarki: “Mislim da ste mi donijeli na pregled pogrešnu bebu; ova mi izgleda potpuno zdrava.”

Suočavanje sa smrću, a zatim borba

Bilo mi je teško gledati Maggy kako umire. Osjećao sam se tako bespomoćno. Bilo mi je strašno teško pričati o Maggynoj smrti. No ipak sam to činio kada su moja kršćanska braća i sestre došli u bolnicu. Kako sam sve više pričao o tome, tako je bol polagano jenjavala. Kad god pročitam neki članak iz Kule stražare ili Probudite se! koji se naročito odnosi na mene, stavim ga na stranu u mali osobni odjeljak svoje biblioteke pa ga izvadim i čitam ukoliko osjetim potrebu za time.

Jedan drugi izazov bio je vratiti se u praznu kuću. Teško je boriti se s usamljenošću. Još uvijek mi se javlja taj osjećaj, premda mi zbilja pomaže izgrađujuće kršćansko druženje. Maggy i ja znali smo sve raditi zajedno, a razgovarali smo i o problemu koji ću imati s usamljenošću. Ona je htjela da se ponovno oženim. Međutim, život nije tako jednostavan.

Podrška sukršćana

Ne znam što bih bio učinio da nije bilo pomoći Odbora za kontaktiranje s bolnicama (OKB) Jehovinih svjedoka. Onog jutra kada je Maggy preminula, jedan je sposoban Svjedok iz OKB-a bio prisutan u bolnici i pružio mi potrebnu pomoć.

Bolničko osoblje bilo je zadivljeno pomoći koju mi je pružila naša kršćanska skupština iz St. Jérômea kao i druge skupštine s tog područja. Kada je na našem kršćanskom sastanku dana obavijest o Maggynoj smrti, iste je večeri preko 20 dragih prijatelja reagiralo tako da su mi ponudili pomoć. Podrška je zbilja pristizala sa svih strana.

Prijatelji su mi kuhali; odjeljak za duboko zamrzavanje u mom hladnjaku mjesecima je bio dupkom pun. Moja obitelj i kršćanska braća i sestre čak su se potrudili nabaviti odjeću za moju kćerku. Donijeli su mi toliko stvari da ih nisam imao kuda sve spremiti.

Sadašnje radosti i izgledi za budućnost

Tamara mi pomaže da ne mislim toliko na svoj gubitak. Potpuno je osvojila moje srce. Svakog dana kada je pozdravim veselim “dobro jutro”, ona mi uzvrati širokim osmijehom, počne “pričati” i sva izvan sebe od uzbuđenja maše ručicama i nožicama.

Budući da se amaterski bavim astronomijom, jedva čekam vrijeme kada će Tamara moći sjediti u mom krilu i gledati kroz moj teleskop nebeske divote našeg Veličanstvenog Tvorca, Jehove. Razmišljanje o beskrajnom životu u Raju na Zemlji pruža mi veliku utjehu. A dodatno me usrećuje spoznaja da to i Tamari stoji u izgledu (Psalam 37:9-11, 29).

Kada se osvrnem na događaje u proteklih pet godina, najprikladnije ih mogu opisati kao traumatične, a opet radosne. Puno sam naučio o sebi i samom životu. S velikim nestrpljenjem očekujem budućnost u kojoj, kao što Biblija opisuje, “smrti ne će biti više, ni plača, ni vike, ni bolesti ne će biti više” (Otkrivenje 21:3, 4).

Tada, o uskrsnuću, Maggy će moći duboko udahnuti, ne osjećajući pritom bol. Iznad svega, čvrsto se nadam i želim biti tamo kako bih Maggy upoznao s Tamarom, tako da vidi malenu djevojčicu za koju je toliko mnogo učinila. (Ispričao Lorne Wilkins.)

[Slika na stranici 26]

Sa svojom suprugom

[Slika na stranici 26]

Naša kći, Tamara