Aids u Africi — u kojoj je mjeri odgovoran svijet kršćanstva?

Od dopisnika Probudite se! iz Afrike

Prema tome kako se koristi u ovom članku, izraz “svijet kršćanstva” odnosi se na nominalno kršćanstvo, za razliku od kršćanstva o kojem se govori u Bibliji.

Svijet kršćanstva

“Oni dijelovi svijeta u kojima se većina stanovništva izjašnjava kao kršćani” (Webster’s New World Dictionary).

AIDS

Stanje stečenog nedostatka imuniteta povezano s infekcijom stanica imunološkog sistema retrovirusom” (Webster’s Ninth New Collegiate Dictionary).

AIDS je globalna epidemija. Procjenjuje se da je HIV-om, virusom koji uzrokuje AIDS, zaraženo već 17 milijuna ljudi. A on se rapidno širi.

Mada se velika pažnja posvećuje medicinskim, političkim i emocionalnim pitanjima povezanim s tom epidemijom, malo se govori o religioznim pitanjima koja ona povlači za sobom. Doduše, ideja o upletenosti religije u širenje AIDS-a može se nekim čitaocima činiti nevjerojatnom. No ona nije apsurdna uzme li se u obzir situaciju koja je nastala na afričkom kontinentu.

AIDS je naročito teško pogodio Afriku.a Neki kažu da na tom kontinentu živi 67 posto svih oboljelih od AIDS-a u svijetu. U Čadu se u proteklih pet godina ustostručio broj prijavljenih slučajeva. Međutim, računa se da je prijavljena tek trećina od svih slučajeva. Prema izvještaju Svjetske banke, AIDS je u mnogim urbanim afričkim centrima postao najčešći uzrok smrti kod odraslih.

Religija — je li sudjelovala u tome?

Kršćanstvu — religiji koju je naučavao Isus Krist — jamačno se ne može pripisati odgovornost za tu katastrofu. Međutim, kao što je dolje pokazano, izraz “svijet kršćanstva” obuhvaća zemlje u kojima se ljudi izjašnjavaju kao kršćani. A svijet kršćanstva je nedvojbeno u to upleten. Ne kaže se da su crkve bilo načinile bilo direktno širile virus AIDS-a. No AIDS se raširio Afrikom prvenstveno zbog promiskuitetnog heteroseksualnog ponašanja.b AIDS se stoga može nazvati moralnim problemom i kao takav daje povoda nekim uznemirujućim religioznim pitanjima. Napokon, afričko je “kršćanstvo” bilo direktno preneseno iz zapadnjačkih zemalja. Crkveni vođe latili su se preobraćivanja Afrikanaca na svoju religiju, tvrdeći da ona nudi način života koji je bolji od tradicionalnog afričkog načina života. Je li utjecaj svijeta kršćanstva uistinu poboljšao moral svojih novih sljedbenika? Kriza AIDS-a slikovito pokazuje da se dogodilo upravo suprotno.

Uzmimo, naprimjer, državu Čad. Od njena četiri velika grada, tri imaju brojno “kršćansko” stanovništvo. Onaj četvrti je većinom muslimanski. Međutim, virus sada hara upravo u tri “kršćanska” grada! Ista situacija ponavlja se diljem tog kontinenta. Centralna i južna Afrika, koje su nominalno kršćanske, imaju daleko veću stopu zaraze od sjeverne Afrike u kojoj većinom žive muslimani.

Kako je Afrika postala “kršćanska”

Zašto se taj virus tako rapidno proširio među ljudima koji tvrde da su Kristovi sljedbenici? Kako stvari stoje, relativno se malo Afrikanaca uistinu drži moralnih mjerila kršćanstva koja su postavljena u Bibliji, premda se mnogi od njih nazivaju kršćanima. To je, izgleda, neposredan rezultat metode kojom su misionari crkava kršćanstva postigli “obraćenje” afričkog stanovništva.

U 18. i 19. stoljeću bila su napadnuta tradicionalna vjerovanja crkava kršćanstva. Viša kritika stekla je popularnost obezvrijedivši Bibliju u očima mnogih ljudi, prikazavši je kao puko drevno literarno djelo. Teorija o evoluciji također je dobivala svoje pobornike, čak i među svećenstvom. Bilo je posijano sjeme sumnje. Preispitivalo se vjeru u Sveto pismo. Budući da je vladala takva klima, nije iznenađujuće da su nastojanja crkava kršćanstva da “obrate” Afrikance poprimila nedvojbeno svjetovni prizvuk. Crkveni misionari propovijedali su socijalno evanđelje, stavljajući daleko veći naglasak na činjenje humanitarnih djela nego na pomaganje obraćenicima da se dovedu u sklad s biblijskim mjerilima o moralu. Vjerojatno nenamjerno, misionari su zapravo sudjelovali u potkopavanju postojeće moralne strukture.

Naprimjer, poligamija je dugo vremena postojala kao običaj u mnogim afričkim civilizacijama. Međutim, spolni je promiskuitet bio rijedak, jer je većina plemena imala stroge zakone u vezi s preljubom. Joseph Darnas, umirovljeni učitelj koji je dobro poznat u Čadu, rekao je za Probudite se! da se prije dolaska crkvenih misionara “mislilo da preljub donosi zlu kob”. Posljedica toga bila je da se “krivce strogo kažnjavalo zato što su zajednicu izložili opasnosti — često i smrću”. Praznovjerje? Točno, no takva su vjerovanja ipak smanjila promiskuitetnost.

A onda su došli misionari crkava kršćanstva. Propovijedanjem su osuđivali poligamiju no nisu ništa učinili u pogledu sprovođenja biblijskih mjerila o moralu. Premda Biblija kaže da nepokajničke bludnike i preljubnike treba isključiti iz kršćanske skupštine, crkve kršćanstva rijetko su poduzimale disciplinske mjere protiv prijestupnikâ (1. Korinćanima 5:11-13). Još dan-danas mnogi su istaknuti afrički političari na zlu glasu zbog svojih nemoralnih afera, a ipak su ostali ugledni članovi crkve. Među nominalnim kršćanima u Africi bračna je vjernost rijetka.

Zatim je tu loš primjer koji su postavili sami pripadnici svećenstva. U ovoj kulturi koja ističe vrijednost obitelji, normalno je živjeti u braku i imati mnogo djece. Vjerojatno je to razlog zbog kojeg zapanjujuće mnogo katoličkih svećenika smatra da ima pravo kršiti svoje zavjete čednosti i celibata. The New York Times od 3. svibnja 1980. je izvijestio: “U mnogim prašumskim područjima (...) svećenici i biskupi su poligamisti.”

Naravno, takvi brakovi nisu zakonski regulirani, a “žene” su im zapravo samo konkubine. Takvo neispravno vladanje ne može se odbacivati kao nešto nevažno. Prema pisanju Timesa, “jedan istaknuti katolički svećenik” priznaje da “afrički svećenik predstavlja simbol autoriteta, lik moćnika a ne sluge Isusa Krista”. Poruka tih “autoritativnih ličnosti” izgleda glasi: “Radite ono što ja govorim, ali nemojte raditi ono što ja radim.”

Invazija zapadnjačke zabave

Ne treba zanemariti niti bujicu spolno nemoralne zabave koja je proteklih godina preplavila Afriku. U Čadu su posvuda iznikli javni video-saloni koji nude takvu zabavu bez nadzora — u privatnim domovima, garažama i najčešće u dvorištima nakon što padne mrak. Te su projekcije jeftine, po cijeni od samo 25 franaka (5 američkih centa). Prisutna su mala djeca. Odakle stiže taj materijal? Većinom iz Sjedinjenih Država — zemlje koja tvrdi da je većinom kršćanska!

No je li ta invazija zapadnjačke kulture imala kakav stvarni utjecaj na promatrače? Jedan misionar Jehovinih svjedoka koji ima 14-godišnje iskustvo života u Centralnoj Africi kaže: “Tamošnji ljudi često gotovo i nemaju kontakt sa zapadnjačkim svijetom osim putem onog što vide na videokasetama. Žele sličiti zapadnjacima koje vide u tim filmovima. Nisam našao nikakve dokumentirane studije kojima bih to potkrijepio, no većini ovdašnjih ljudi čini se očitim da takva zabava potiče na spolni nemoral.”

Kako li je ironično da, dok zdravstveni radnici očajnički nastoje zaustaviti širenje smrtonosnih spolno prenosivih bolesti, takozvane kršćanske nacije daju maha propagandi koja promiče nemoralno, krajnje rizično ponašanje! Dok crkve nisu gotovo ništa poduzele da bi zaustavile tu plimu bilo u vlastitoj zemlji bilo u inozemstvu, neke su afričke države, kao naprimjer Čad i Kamerun, pokušale zabraniti ili barem ograničiti unošenje pornografskog materijala u svoju zemlju. No njihovi su se napori često pokazali jalovima.

Krajnji rezultat svega toga jest široko rasprostranjeni pad morala među afričkim “kršćanima”. Loši ekonomski uvjeti također su podmuklo vršili svoj utjecaj. Budući da nema dovoljno radnih mjesta, muškarci su često prisiljeni napustiti svoje obitelji na nekoliko mjeseci kako bi našli zaposlenje. Ti muškarci predstavljaju lako uočljive mete za mjesne prostitutke. Međutim, prostitutke su obično i same žrtve siromaštva. Jedan daljnji faktor je to što roditelji zahtijevaju nemoguće cijene za nevjestu. Mnogi se muškarci ne žene zato što ne mogu skupiti novac koji im je potreban da bi platili cijenu za nevjestu. Stoga neki na koncu žive imajući mnoge usputne veze. U takvoj moralnoj i ekonomskoj klimi AIDS se rapidno proširio.

Rješenje krize

Očito je da svijet kršćanstva ne snosi svu odgovornost za krizu AIDS-a u Africi. No činjenica da snosi njen veliki dio bolno je očita. To povlači za sobom ozbiljne posljedice za osobe koje žele biti među onima koje je Isus nazvao ‘pravim obožavateljima’ (Ivan 4:23, NW).

No bez obzira na to tko je kriv, što se može učiniti u obuzdavanju epidemije AIDS-a? Afričke vlade poduzele su kampanje za suzbijanje AIDS-a, propagirajući upotrebu prezervativa. No dr. Samuel Brew-Graves, predstavnik Svjetske zdravstvene organizacije za Nigeriju, otvoreno je priznao sljedeće: “Pojedinac mora prihvatiti zdrav način života (...), dok obitelj mora (...) izbjegavati spolni promiskuitet.”

Davno prije nego što je AIDS postao uobičajena riječ, Biblija je osudila promiskuitet i poticala na čednost, samosvladavanje i bračnu vjernost (Priče Salamunove 5:18-20; 1. Korinćanima 6:18). Na stotine tisuća Jehovinih svjedoka u Africi mogu iz vlastitog iskustva pružiti dokaz da slijeđenje tih načela pruža veliku zaštitu od AIDS-a i drugih spolno prenosivih bolesti. Njihova odanost biblijskim mjerilima predstavlja pravu optužbu na račun svijeta kršćanstva. Ti su pravi kršćani ujedno položili svoje nadanje u dolazeći novi svijet u kojem “pravda živi” (2. Petrova 3:13). Za vjerne ljude to predstavlja konačno rješenje za krizu AIDS-a.

[Bilješke]

[Istaknuta misao na stranici 20]

“U mnogim prašumskim područjima (...) svećenici i biskupi su poligamisti” (The New York Times).

[Slika na stranici 20]

Loš primjer svećenstva kršćanstva potpomogao je epidemiju spolnog promiskuiteta u Africi

[Slika na stranici 21]

Mladi su izloženi nemoralnoj zabavi koju izvoze “kršćanske” nacije