Zašto crkva gubi utjecaj?

“Svaki je stoik i bio stoik; a u kršćanstvu gdje li je kršćanin?”

(RALPH WALDO EMERSON, AMERIČKI ESEJIST I PJESNIK IZ 19. STOLJEĆA).

“JA SAM katolik — ali ne aktivni”, objašnjava jedna mlada majka. “Religija me uopće ne zanima”, dodaje jedan tinejdžer. Njihovi komentari tipični su za mlađu generaciju Evropljana. Iako njihovi roditelji — ili vjerojatnije njihovi djedovi i bake — još uvijek redovito odlaze u crkvu, vjera ne uspijeva premostiti generacijski jaz.

Zašto se religiozni običaji do kojih su generacije Evropljana držale napuštaju?

Strah više ne igra ulogu

Strah od paklene vatre ili čistilišta, stoljećima je vršio snažan utjecaj na Evropljane. Vatrene propovijedi kao i živopisne crkvene slike neugasivog gorućeg pakla uvjerile su laike da ih samo odano posjećivanje crkava može spasiti od prokletstva. Pored toga, Catechism of the Catholic Church (Katekizam Katoličke crkve) navodi da “Crkva obavezuje vjernike da ‘nedjeljom te u dane svetkovina sudjeluju u službi Božjoj ’”.a U seoskim je područjima pritisak sredine također bio znatan — od svakoga se očekivalo da ide nedjeljom u crkvu.

No vremena se mijenjaju. Ljudi se sada osjećaju slobodnima da čine što žele. Strah više ne igra ulogu. Pakao se potiho gura u zapećak, budući da većina evropskih katolika ionako u njega više ne vjeruje.

U praksi se “grijeh” izostajanja s nedjeljne mise ne uzima suviše ozbiljno. Tirso Vaquero, katolički svećenik u Madridu u Španjolskoj, priznaje: “Kad kršćanin [katolik] ne dođe u nedjelju na misu, duboko smo žalosni zbog toga što je izgubio taj trenutak komunikacije s Bogom i sa svojom braćom, a ne zato što je počinio grijeh. To je na drugom mjestu.”

Strah dakle više ne usađuje odanost. A što je s moralnim autoritetom crkve i njenih vođa — mogu li oni zahtijevati lojalnost od svojih stada?

Kriza autoriteta

Nestanak religioznog straha poklopio se s izrazitim srozavanjem ugleda crkve u moralnom pogledu. “Stoljećima smo imali (...) toliko mnogo učitelja morala a toliko malo moralnih učitelja”, žali se talijanski povjesničar Giordano Bruno Guerri. Ovaj nedostatak moralnog vodstva naglasila su dva svjetska rata koja su opustošila svijet kršćanstva. Crkve u Evropi bile su nemoćne da spriječe vjernike da se upuste u krvavi pir. Što je još gore, crkve su se — s obje strane — aktivno uključile u ratne aktivnosti.

“Prvi svjetski rat, građanski rat između kršćanskih sekti, pokrenuo je period tragedije i sramote za kršćanstvo”, primjećuje povjesničar Paul Johnson. “Drugi svjetski rat nanio je još teže udarce moralnom stanju kršćanske vjere nego prvi. Razotkrio je slabost crkava u Njemačkoj, kolijevci reformacije, te kukavičluk i sebičnost Svete stolice.”

I vatikanski su konkordati s Hitlerovim nacističkim režimom, Mussolinijevom fašističkom vladom u Italiji te s Francovom u Španjolskoj uništili moralni autoritet crkve. Na koncu je cijena u religioznom pogledu za takav politički oportunizam bila gubitak povjerenja.

Crkva i država — raskidanje spone

Većina je evropskih zemalja u toku 20. stoljeća konačno raskinula sponu koja je vezivala crkvu i državu. Sada ustvari niti jedna važnija evropska država ne priznaje Rimokatoličanstvo kao svoju državnu religiju.

Iako države možda još uvijek subvencioniraju glavne religije, one su izgubile politički utjecaj koji su koristile kako bi vladale. Nisu se svi svećenici pomirili s ovim novim stanjem stvari. Istaknuti španjolski isusovac José María Díez-Alegría vjeruje da “vođe [katoličke] crkve misle — a mnogi su sasvim iskreno u to uvjereni — kako ne mogu izvršavati svoju pastirsku dužnost bez uporišta u ljudskim ‘vlastima’”.

Ali ovog je “uporišta u ljudskim ‘vlastima’” nestalo. Španjolska, koja je sve do 1975. imala “nacionalnokatoličku” vladu, ilustrira ovu situaciju. Posljednjih godina svećenstvo u Španjolskoj vodi neprestanu bitku sa socijalističkom vladom oko financiranja Crkve. Biskup iz Teruela u Španjolskoj nedavno se žalio svojim župljanima da se “kao katolik osjeća progonjenim” budući da španjolska vlada ne pruža dovoljnu financijsku potporu Crkvi.

Godine 1990. španjolski su biskupi objavili da “ozbiljna kriza savjesti i morala” pogađa španjolsko društvo. Koga su okrivili za ovu ‘moralnu krizu’? Biskupi su tvrdili da su jedan od glavnih uzroka “dvosmisleni stavovi koje državna administracija [španjolska vlada] često unapređuje”. Očito je da biskupi očekuju da država unapređuje katoličku ideologiju te da ih subvencionira.

Prakticira li svećenstvo ono što propovijeda?

Ogromno bogatstvo Katoličke crkve uvijek je svećenike koji rade u osiromašenim župama dovodilo u neugodnu situaciju. Bilo je još neugodnije kad je Vatikanska banka bila upletena u događaj koji je časopis Time nazvao “najgorim financijskim skandalom u poslijeratnoj Italiji”. Godine 1987, talijanski su suci izdali naloge za hapšenje nadbiskupa i još dvojice službenika Vatikanske banke. Međutim, zbog posebnog nezavisnog statusa Vatikana optuženi svećenici izbjegli su hapšenje. Vatikanska banka uporno je tvrdila da nikakvo nedjelo nije bilo počinjeno ali nije uspjela izbrisati utisak da crkva ne prakticira ono što propovijeda. (Usporedite Mateja 23:3.)

Loše vladanje u spolnom pogledu, popraćeno velikim medijskim publicitetom, učinilo je još više štete. U svibnju 1992. jedan je irski biskup, koji je dobro poznat po javnom zauzimanju za celibat, molio svoju biskupiju da “mu oprosti” i da “moli za njega”. Bio je prisiljen napustiti svoj položaj nakon što je izbilo na javu da je otac 17-godišnjeg dječaka te da je koristio novčana sredstva crkve kako bi financirao njegovo školovanje. Mjesec dana ranije jedan se katolički svećenik pojavio na njemačkoj televiziji sa svojom “družicom” i njihovo dvoje djece. Rekao je kako bi želio “pokrenuti dijalog” na temu tajnih ljubavnih veza koje prakticira toliko mnogo svećenika.

Skandali neminovno ostavljaju trag. U svojoj knjizi Gli italiani sotto la Chiesa (Talijani pod vlašću Crkve), povjesničar Guerri tvrdi da je “Crkva stoljećima sablažnjavala Talijane”. Jedan rezultat toga, kaže on, jest “razvitak naširoko rasprostranjenog antiklerikalizma, čak i među vjernicima”. Ogorčeni katolici mogli bi pasti u iskušenje da svojim svećenicima postave ista pitanja koja je apostol Pavao uputio Rimljanima: “Ti, naprimjer, propovijedaš protiv krađe, no da li si siguran u vlastito poštenje? Ti se odričeš djela preljuba, no da li si siguran u vlastitu čistoću?” (Rimljanima 2:21, 22, Phillips).

Ponor između svećenstva i laikâ

Problem koji nije toliko očit ali koji vjerojatno još više pogoršava stanje jest ponor između svećenstva i laikâ. Izgleda da pastoralna pisma od biskupa više iritiraju župljane nego što im pružaju poduku. U anketi koja je provedena u Španjolskoj, samo se 28 posto onih koji su bili intervjuirani “složilo s izjavama biskupa”. Jednak je broj ispitanika “bio potpuno ravnodušan”, a 18 posto njih reklo je da “ne razumiju o čemu oni [biskupi] govore”. Nadbiskup Ubeda s Mallorce (Španjolska) priznao je: “Mi biskupi moramo također prihvatiti svoj dio odgovornosti za proces dekristijanizacije — koji predstavlja činjenično stanje.”

Pomanjkanje jasne biblijske poruke još više odvraća laike. Prema novinama Catholic Herald, “mnogi su se svećenici [u Francuskoj] odlučili uključiti u politiku kako bi bili ‘utjecajni’”, iako bi većina njihovih župljana više voljela da se oni usredotoče na duhovne stvari. Talijanski svećenik i sociolog Silvano Burgalassi priznaje: “Možda su se oni [mladi ljudi] udaljili od Boga zbog našeg lošeg primjera. Mi smo im dali ‘smjesu’ kompromisa, religije i trgovine, sebičnosti i patvorenja.” Nije dakle iznenađujuće da svećenici gube svoj društveni ugled. “Katolik sam, ali ne vjerujem u svećenike”, izraz je koji se često čuje od katolika u Španjolskoj.

Nekim katolicima teško pada pouzdati se u svećenike, a drugi gaje ozbiljne sumnje u crkvene doktrine — pogotovo u učenja koja smatraju nerazumnima ili nepraktičnima.

Neshvatljive doktrine

Jedan takav očit primjer jest službeno učenje Katoličke crkve o paklu. Catechism of the Catholic Church navodi: “Crkveno učenje potvrđuje postojanje pakla i njegovu vječnost.” Ipak, nedavne ankete ukazuju da samo četvrtina katolika u Francuskoj i trećina njihove braće u Španjolskoj vjeruje da postoji pakao.

Slično tome, kad je riječ o pitanjima morala, Evropljanin teži biti “sam svoj kršćanin”. Mimmi, luteranka tinejdžerske dobi iz Švedske, vjeruje da su moralna pitanja, kao naprimjer da li imati vanbračnu djecu, “stvar koju svatko treba sam za sebe odlučiti”. Većina bi se katolika u Francuskoj s njom složila. Kad bi se suočili s važnim odlukama u životu, 80 posto njih reklo je da bi prije slijedili glas svoje savjesti nego glas crkve.

U prošlosti je autoritet crkve bio dovoljan da uguši bilo kakav odmetnički glas. Sa stajališta Vatikana, malo se toga promijenilo. Catechism nepokolebljivo izjavljuje da “sve što se reklo o načinu tumačenja Pisama konačno ovisi o prosudbi Crkve”. Međutim, takav autoritaran pristup nailazi na slabu podršku. “Što se tiče njenog autoriteta, on još uvijek nije provjeren”, žali se Antonio Elorza, španjolski profesor politologije. “Crkva radije podiže zaštitni zid oko sebe, blagoslivljajući neospornost svoje tradicije unatoč povijesti.” Izvan tog ‘zaštitnog zida’, utjecaj crkve i njen autoritet nastavlja slabiti.

Osim propadanja u duhovnom pogledu, društveni uzroci predstavljaju drugi važan faktor koji doprinosi ravnodušnosti prema religiji. Potrošačko društvo pruža obilje mogućnosti u pogledu zabave i rekreacije — a većina Evropljana posjeduje i želju i mogućnost da uživa u njima. Za usporedbu, odlazak u crkvu izgleda kao dosadan način kako provesti nedjeljno prijepodne. Osim toga, crkveni se obredi izgleda rijetko kad bave duhovnim potrebama ljudi.

Ne čini se vjerojatnim da će tradicionalna religija ponovno zadobiti vlast nad evropskim stadom. Da li je religija sila koja pripada prošlosti — osuđena da završi poput dinosaura?

[Bilješka]

[Istaknuta misao na stranici 6]

Kult slobodnog vremena osvojio je središte svijeta kršćanstva

[Slika na stranici 7]

Kad su suočeni s izborom propovijedi ili sunčanja, većina se Evropljana bez oklijevanja odlučuje za odlazak na plažu