Jedan glas usred tišine

MONSTRUM je pogubljen prije pedeset godina. Kad je svijet konačno odgrnuo zavjesu kako bi pogledao pali Treći Reich, stravičan prizor bio je prevelika noćna mora da bi ga se moglo pojmiti. I vojnici i civili mogli su samo zuriti u tihoj jezi u sablasne ostatke tog monstruoznog stroja za ubijanje.

Početkom ove godine tisuće su ljudi proslavile 50. godišnjicu oslobođenja koncentracionih logora hodajući tiho njihovim pustim terenima. Teško su mogli pojmiti enormnost tog zločina. Pa samo je u logoru smrti u Auschwitzu pogubljeno oko 1 500 000 ljudi! Bilo je to vrijeme za šutnju, vrijeme za razmišljanje o čovjekovoj nečovječnosti prema drugom čovjeku. Proganjajuća pitanja odzvanjala su po danas hladnim krematorijima, u praznim barakama, po netaknutim brdima nasilno skinute obuće.

Danas se ljudi gnušaju; zgražaju se. Holokaust, tokom kojeg je sistematski pogubljeno nekoliko milijuna ljudi, otkriva kakvo je monstruozno zlo bio nacizam. No kako je to bilo u ono vrijeme? Tko je javno govorio? Tko je šutio?

Mnogi su tek na kraju drugog svjetskog rata prvi put doznali za masovna ubijanja. Knjiga Fifty Years Ago—Revolt Amid the Darkness objašnjava: “Fotografije i filmski žurnali o centrima za ubijanje i logorima koje su 1944. i 1945. oslobodili saveznici prvi su tu šokantnu zbilju iznijeli pred javnost, osobito na Zapadu.”

No još i prije otvaranja tih logora smrti, jedan je glas obznanjivao opasnosti nacizma pomoću Probudite se!, časopisa koji držite u rukama. U početku je bio poznat pod imenom The Golden Age (Zlatni vijek), a 1937. ime mu je promijenjeno u Consolation (Utjeha). Ti su časopisi, koje izdaju Jehovini svjedoci, od 1929. odvažno upozoravali na opasnosti nacizma, postupajući u skladu s objavom na naslovnoj stranici: “List činjenica, nade i hrabrosti.”

“Kako se može prešutjeti”, pitao je 1939. časopis Consolation, “strahote u zemlji gdje, kao što je to slučaj u Njemačkoj, najednom biva uhapšeno 40 000 nevinih ljudi; gdje je 70-ero njih bilo pogubljeno u zatvoru u samo jednoj noći; (...) gdje se uništava sve domove, institucije i bolnice za ostarjele, siromašne i bespomoćne te sva dječja sirotišta?”

Doista, kako se to može prešutjeti? Dok je svijet općenito bio neupućen ili je pak sumnjao u stravične izvještaje koji su kapali iz Njemačke i okupiranih zemalja, Jehovini svjedoci nisu mogli šutjeti. Oni su iz vlastitog iskustva poznavali okrutnosti nacističkog režima i nisu se ustručavali javno govoriti.

[Zahvala na stranici 3]

Fotografija U.S. National Archives