Noćni susret u Tanzaniji
NAKON međunarodnog kongresa Jehovinih svjedoka u Keniji, s uzbuđenjem smo započeli naš privatni safari po Tanzaniji.
Naša prva stanica bio je Nacionalni park “Jezero Manyara”. Zadivila nas je raznolikost divljih životinja — plavih majmuna, impala, afričkih bivola, zebri i drugih. Zamislite da gledate jezero prepuno nilskih konja. S druge strane vidite žirafu kako se hrani, podalje u travi vidite lava a u daljini stado gnua.
Kad smo stigli do kratera Ngorongoro, unajmili smo vodiča i vozilo s pogonom na sva četiri kotača i krenuli na jednodnevni izlet u kalderu (krater ugaslog vulkana). Krivudavi put odveo nas je nekih 600 metara od ruba do dna kratera. Kakav prizor! Cijela prostrana ravnica vrvjela je divljim životinjama. Stada gnua kretala su se kao u seobi. Zebri, jelenskih antilopa te Thomsonovih i Grantovih gazela bilo je posvuda. Prilikom jednog zaustavljanja, u sjeni našeg vozila odmarao se grivast lav, ne brinuvši što smo se nalazili točno iznad njega. Kasnije smo se zaustavili kako bismo promatrali crnog nosoroga u daljini te afričke slonove koji su se nedaleko hranili s drveća. Dok smo se vraćali prema litici, prisjećali smo se mnogih zadivljujućih životinja. Jesmo li propustili koju?
Jesmo, propustili smo afričkog leoparda. No, nadati se da ćemo ga vidjeti u divljini bilo bi skoro ravno maštanju. Fotograf Erwin Bauer je izjavio: “Turisti s krajnjim entuzijazmom i marljivošću tragaju za leopardima, djelomično zato što je ove životinje izuzetno teško pronaći, a kamo li pak fotografirati. Većina onih koji krenu na safarije ne uspiju ih niti okrznuti okom. Na svojih 15 safarija, vidio sam ukupno osam leoparda, a samo jednoga u dometu fotoaparata” (International Wildlife).
Uvečer nam je u mislima bio drugi problem. Rezervacije u prenoćištu bile su otkazane, tako da smo morali tražiti prenoćište. To nas je dovelo na prašnjavi, mrakom obavijeni put. Odjednom smo se nas dvojica koji smo sjedili naprijed prenerazili. Nešto žutosmeđe iskočilo nam je točno pred farove. Brzo smo se zaustavili, ostavši zabezeknutima!
Pred nama se nalazio odrasli leopard! Ako su se oni na stražnjim sjedalima bili osjećali imalo zakinutima, u trenutku to više nisu trebali. Leopard je jurnuo na desnu stranu puta — i ukipio se. Izgledalo je kao da se, obasut svjetlom i našim pogledima, pita: ‘Što da učinim?’ ‘Da napadnem, ili da okrenem leđa nepoznatom “neprijatelju” i pokušam nestati u žbunju?’
Adrian, jedan od naših prijatelja bio mu je najbliže, otprilike na samo metar razdaljine od ovog uzavrelog vrela energije i ljepote. “Brzo, dodaj mi fleš”, šapnuo je, posežući za svojim potpuno automatskim fotoaparatom. Sa stražnjih sjedala šaptom je došlo upozorenje: “Samo bez šuškanja.” Fotoaparat je brzo bio spreman, a leopard fotografiran, no činilo nam se da fotografija neće uspjeti jer se fleš reflektirao unutar vozila. Kad su se baterije ponovo napunile, Adrian je pažljivo spustio staklo na prozoru. Leopard je i dalje bio na dohvat ruke, mahao je repom a oči su mu sijevale.
Točno nakon što smo ga po drugi put fotografirali, donio je odluku. Veličanstveni leopard skočio je u grmlje i nestao. Kakvo je samo uzbuđenje vladalo u našem vozilu! To iskustvo nikada nećemo zaboraviti, a vodiči su nam kasnije rekli da smo među rijetkima koji su doživjeli tako nešto. Vidjevši drugu fotografiju, koja je izuzetno dobro ispala, osvježili smo svoja sjećanja na taj uzbudljivi noćni susret u Tanzaniji.