Naša dragocjena atmosfera

DANA 4. svibnja 1961, Malcolm Ross i Vic Prather bili su poneseni u zrak na visinu od 34,6 kilometara. U to vrijeme Ross nije mnogo mario za postavljanje novog rekorda. Oprezno otvorivši žaluzine i prvi put pogledavši van iz gondole, ono što ga je impresioniralo bio je vidik.

“Kad smo se popeli na visinu od 30 500 metara, prizor je”, prisjeća se on, “bio krajnje veličanstven.” Rossa su zadivile boje koje označavaju različite slojeve atmosfere. Prvo “žarka i bjelkastoplava boja” troposfere koja se pruža do nekih 16 kilometara iznad Zemlje. Zatim intenzivno plava stratosfera postaje sve tamnija dok konačno ne prijeđe u crnu boju svemira. “S nijemim smo strahopoštovanjem promatrali uzvišenu ljepotu atmosfere”, pisao je Ross u National Geographicu.

Uistinu, naša lijepa atmosfera zaslužuje da je se promotri.

Životno važna

Naša je atmosfera zapravo ogromna količina zraka koji okružuje Zemlju do visine od otprilike 80 kilometara. Teži više od 5 kvadrilijuna tona a na nultoj nadmorskoj visini pritišće naše glave silom od 1,03 kilograma po kvadratnom centimetru. Bez tog tlaka zraka ne bismo mogli ostati na životu, budući da on sprečava isparavanje naših tjelesnih tekućina. U gornjem dijelu atmosfere tlak zraka nije dovoljno jak da bi se mogao održati ljudski život. Zbog toga su Ross i Prather morali nositi astronautska odijela sa zračnim jastucima. “Bez umjetnog tlaka”, objasnio je Ross, “krv bi nam proključala, krvne bi nam se žile i organi rasprsnuli.”

Naravno, ova ogromna zračna masa također nam je potrebna da bismo stalno disali. Međutim, većina nâs prihvaća je, pošto je ne možemo vidjeti, kao nešto samo po sebi razumljivo. Jedan je pobožni čovjek starog doba rekao s cijenjenjem: “[Bog] daje svima život i dihanje i sve” (Djela apostolska 17:24, 25).

Da nema naše atmosfere, ne bi bilo tvari koja u zraku drži prašinu oko koje se formiraju kapi vode. Tada ne bi bilo niti kiše. Kad ne bismo imali atmosferu, pržile bi nas direktne sunčeve zrake, a noću bismo se smrzavali. Nasreću, atmosfera djeluje poput pokrivača, zadržavajući jedan dio sunčeve topline tako da noći nisu suviše hladne.

Nadalje, atmosfera pruža zaštitu od meteora što stižu iz svemira koji bi naudili stanovnicima Zemlje. “Kruta tijela iz svemira”, objašnjava Herbert Riehl u svojoj knjizi Introduction to the Atmosphere, “čija se ukupna masa procjenjuje na nekoliko tisuća tona svakodnevno stižu do ruba atmosfere.” Međutim, većina se meteora raspadne u atmosferi prije nego što stignu do Zemljine površine.

Atmosfera pridonosi tome da uživamo u životu. Daje nam divno plavo nebo, debele bijele oblake, osvježavajuću kišu i prekrasne izlaske i zalaske sunca. Osim toga, bez atmosfere ne bismo mogli čuti glasove voljenih osoba, niti bismo mogli slušati svoju omiljenu muziku. Zašto? Zato što je zvučnim valovima potrebna tvar kroz koju bi putovali. Zrak je savršeni prijenosnik zvuka, dok se naprotiv u svemiru ne čuje nikakav zvuk.

Čudesan spoj

U drevna vremena ljudi su mislili da se atmosfera sastoji samo od jedne tvari. Zatim su, krajem 18. stoljeća, znanstvenici otkrili da se atmosfera uglavnom sastoji od dva komplementarna plina, dušika i kisika. Dušik sačinjava oko 78 posto atmosfere, a kisik 21 posto; preostalih jedan posto sačinjavaju plinovi kao što su argon, vodena para, ugljik-dioksid, neon, helij, kripton, vodik, ksenon i ozon.

Kisik je, dakako, životno važan plin koji naša tijela apsorbiraju putem disanja. Koncentracija kisika u našoj atmosferi idealna je za život na Zemlji. Kad bi se znatno smanjila, postali bismo pospani i na kraju bismo izgubili svijest. Kad bi se njegove koncentracije prekomjerno povećale, navodno bi gorjelo čak vlažno šiblje i šumska trava.

Dušik je savršeni razrjeđivač kisika, no on ne igra samo pasivnu ulogu u održavanju života. Svim je organizmima potreban za život. Biljke, uz pomoć svjetlosti i jedne posebne vrste bakterija, dobivaju dušik iz atmosfere. Mi, opet, dobivamo dušik iz hrane koju jedemo.

Čudesno je kako naša atmosfera održava ispravan omjer kisika i dušika. Dušik se, zahvaljujući dragocjenom djelovanju mikroorganizama, vraća u atmosferu. A što je s kisikom? Ogromne količine potroše se u požarima te disanjem ljudi i životinja. No atmosfera ipak održava svoju koncentraciju od 21 posto kisika. Kako? Putem fotosinteze — kemijskog procesa u zelenom lišću i algama — koja svaki dan ispušta u atmosferu preko milijardu tona kisika.

Fotosinteza se ne može odvijati bez ugljik-dioksida — plina u tragovima koji sačinjava svega 0,03 posto atmosfere. Biljke ovise o ugljik-dioksidu da bi, uz pomoć svjetlosti, mogle rasti i proizvoditi voće, orašice, žitarice i povrće. Ugljik-dioksid također reflektira toplinu natrag prema Zemlji kako bi održavao toplinu planeta. No kad bi se sagorijevanjem prevelikih količina drveta, ugljena, plina i nafte povećala koncentracija ugljik-dioksida, temperatura na Zemlji na kraju bi postala tako visoka da bi nestalo života. S druge strane, kad bi se previše smanjila koncentracija ugljik-dioksida, nestalo bi fotosinteze i umrli bismo od gladi.

Ozon je još jedan plin u tragovima o kome ovisi život na Zemlji. Ozon koji se nalazi u gornjem dijelu atmosfere, što se naziva stratosfera, apsorbira Sunčeve ultravioletne zrake. Tako smo mi na Zemlji zaštićeni od tih štetnih ultravioletnih zraka.

Doista, što više doznajemo o atmosferi, to imamo više razloga za divljenje. Njen omjer dušika, kisika i drugih plinova u tragovima upravo je odgovarajuć. Veličina Zemlje također je točno odgovarajuća za održavanje ravnoteže. Kad bi Zemlja bila manja i imala manju težinu, njena bi gravitacija bila suviše slaba i veliki dio naše dragocjene atmosfere otišao bi u svemir.

“S druge strane”, navodi znanstveni priručnik Environment of Life, “kad bi Zemlja imala malo veću masu nego što ima, povećana bi gravitacijska sila uzrokovala zadržavanje većih količina plinova. (...) Osjetljiva ravnoteža plinova u atmosferi bila bi poremećena.”

Međutim, čovjekov suvremeni način života nažalost remeti tu “osjetljivu ravnotežu”. Koliko je situacija ozbiljna i kakva nada postoji da naša dragocjena atmosfera bude spašena od uništenja?

[Okvir na stranici 5]

Kad zalasci sunca ljepše izgledaju

Atmosfera reflektira sunčeve zrake na takav način da to nebu daje privlačan plavi izgled. Kad se Sunce spušta prema horizontu, njegove zrake moraju proći kroz mnogo više atmosfere. Time se stvara čitav niz živopisnih boja koje stanovnici gradova možda nikada ne vide.

Zalasci sunca nad industrijskim gradovima obično su bez sjaja i nemaju druge boje osim nijansi crvene. Ukoliko je područje jako zagađeno, primjećuje časopis New Scientist, “Sunce izgleda kao tamno crveni krug koji može nestati čak prije nego što dođe do horizonta”.

“U izuzetno čistoj, nezagađenoj atmosferi”, objašnjava gore navedeni časopis, “boje zalaska sunca naročito su živopisne. Sunce je žarko žuto a obližnje nebo ima nijanse narančaste i žute boje. Dok Sunce nestaje iza horizonta, boje se postepeno prelijevaju od narančaste do plave. Niski oblaci nastavljaju reflektirati sunčevu svjetlost, čak nakon što je ono nestalo.”

Zamislite samo kakav će užitak predstavljati raznolikost prekrasnih zalazaka sunca u svijetu bez zagađenja! (Otkrivenje 21:3-5).