Roditelji — čime se igra vaše dijete?
“PUNO rada a bez igre Jacka čini tupim dječakom.” Tako kaže jedna stara poslovica. Igra je u životima djece oduvijek imala važnu ulogu. Upravo kroz igranje djeca naprežu svoje misli i mišiće te razvijaju važne vještine. Međutim, danas je dječja igra postala unosan posao. Carstvom igračaka ne vladaju djeca ili roditelji, već proizvođači, trgovci, propagandisti i spretni istraživači tržišta. Oboružani novom tehnologijom za proizvodnju igračaka i podrškom utjecajnih medija, oni pridaju novu dimenziju svijetu igre — s ozbiljnim posljedicama za roditelje i djecu.
Nema sumnje da su mnogi u industriji igračaka istinski zainteresirani za dobrobit djece. No ipak, zarada vrlo često ima prioritet. Najvažnije postaje, ne ono što će poučiti djecu ili stimulirati njihovu maštu, već naprosto ono što će se dobro prodati. A ono što se dobro prodaje nisu uvijek obične krpene, drvene i plastične igračke prijašnjih godina već visoko tehnološke, realistične igračke koje dječjoj mašti prepuštaju vrlo malo ili ništa.
Jedan proizvođač, naprimjer, prodaje komplet igračaka-automobila opremljenih malim lutkama koje se raspadaju prilikom sudara. Kad se automobili sudare, lutke izbacuju ruke, noge — i glave — kroz prozor svojih minijaturnih vozila. Jedna druga realistična igračka nastoji oponašati trudnoću. Vreća slična ruksaku koja je napravljena tako da se veže oko trbuha djevojčice oponaša jedva zamjetljivo ritanje fetusa u razvoju i otkucaje njegovog srca.
Neki smatraju da ovakve igračke imaju obrazovnu vrijednost. Donna Gibbs, direktorica sektora za odnose s medijima jedne tvornice igračaka, smatra ovaj simulator trudnoće “zabavnim načinom da [djevojčice] sudjeluju u onom što proživljava njihova mama”. Međutim, svi ne dijele njeno oduševljenje. Profesor pedijatrije na harvardskom medicinskom fakultetu, dr. T. Berry Brazelton, naziva ovu igračku “agresijom na mogućnost roditelja da podijeli s djecom nešto dragocjeno”. Dr. David Elkind, profesor koji se bavi proučavanjem rasta i razvoja djeteta tvrdi da “te igračke idu predaleko”. On kaže da lutka koja oponaša fetus “u velikoj mjeri nadilazi ono što [djeca] mogu razumjeti ili cijeniti”. U vezi s igračkama koje realistično oponašaju krvoproliće automobilske nesreće, on dodaje, budući da je televizija ionako već prepuna nasilja, “zbog čega ga pothranjivati ovakvom igračkom?” (The Globe and Mail od 8. veljače 1992).
Također postoje polemike oko drugih popularnih igara, kao što su ratne videoigre i veliki pištolji na vodu. Uzevši u obzir da, prema predsjedniku Toy Manufacturers of America, “na tržištu u svako doba postoji procijenjenih 150 000 igračaka”, za roditelje postoji ogroman izazov kod odlučivanja koje bi igračke trebali kupiti. Čime bi se roditelji u tom pogledu trebali rukovoditi? Postoji li opravdani razlog za zabrinutost kad je riječ o nekim današnjim igračkama? Sljedeći članci razmotrit će ova kao i s njima povezana pitanja.