Kad život nije lak

BILA sam vrlo mlada kad sam bila prisiljena suočiti se s okrutnim životnim realnostima. Možda ćete se složiti sa mnom da je život u današnjem svijetu stvarno nepravedan. Konačno — nepravedan je prema svima nama. Svi obolijevamo. Istina, rijetki možda ostare bez neke ozbiljnije bolesti, no svi se opet suočavamo sa smrću.

Vjerojatno razmišljam o smrti više no što bih trebala. No dozvolite mi da objasnim zašto i također zašto sam, na neki način, imala koristi od onog što mi se dogodilo.

Kad mi je bilo devet godina

Rodila sam se u rujnu 1968. u Brooklynu, New York, kao najmlađa od petero djece. Otac je bio invalid, a majka je radila kao inkasatorica kako bi nas izdržavala. Nekako u vrijeme kad sam navršila devet godina, majka je primijetila da mi je trbuh narastao na jednoj strani. Odvela me u obližnji zdravstveni centar. Liječnica je napipala veliku kvrgu, a nekoliko dana kasnije primljena sam u Kings County Hospital.

Nakon što je mama otišla, plakala sam jer me je bilo strah. Sljedećeg su me dana dva muškarca u svjetloplavim uniformama na kolicima odvezla u operacionu dvoranu. Posljednje čega se sjećam prije buđenja u sobi za postoperativne pacijente bilo je to da sam iznad glave vidjela zasljepljujuće svjetlo i da mi nešto stavljaju preko usta. Liječnici su mi uspješno odstranili ono što se zove Wilmsov tumor (jedan oblik raka), jedan bubreg te dio jetre.

Provela sam pet tjedana na intenzivnoj njezi. Svakoga dana liječnici su mi previjali ranu. Vrištala sam kad bi mi skidali ljepljivi zavoj. Kako bi mi smanjili bolove, liječnici su dovodili nekog da mi pokuša odvratiti pažnju. Sjećam se da mi je ta osoba puno pričala o žabama.

Nakon izlaska iz šok sobe još sam četiri tjedna provela u bolnici. U to je vrijeme počelo liječenje zračenjem. Ono je bilo bolno — ne zbog zračenja — već zato što sam morala ležati na trbuhu koji me još bolio od operacije. Liječenje zračenjem primala sam svaki dan, od ponedjeljka do petka.

Kad sam krajem studenog 1977. otpuštena iz bolnice, nastavila sam ići na zračenja kao vanjski pacijent. Kad je ovo liječenje bilo završeno, počela sam s liječenjem kemoterapijom. Svakog sam dana, od ponedjeljka do petka, morala ustajati rano ujutro te ići u bolnicu kako bih primila injekciju s jakim medikamentima. Liječnik bi zabio iglu u krvnu žilu i uštrcao lijek direktno u nju. Plašila sam se igala i znala bih plakati, ali mama mi je rekla da to moram proći da bih se oporavila.

Liječenje kemoterapijom imalo je grozne nuspojave. Izazivalo mi je mučninu, i često sam povraćala. Pogoršala mi se krvna slika i opala mi je sva kosa.

Ograničenja zbog bolesti

Sljedećeg proljeća na uskršnju nedjelju spremali smo se za odlazak u crkvu, kad mi je radi loše krvne slike počela teći krv iz nosa. Moji su roditelji sve pokušali, ali je krv i dalje tekla. Liječnici su zaustavili krvarenje napunivši mi nos gazom, ali onda mi je krv počela izlaziti na usta. Jako sam oslabila zbog gubitka krvi i primljena sam u bolnicu. Da bi me zaštitili od infekcije, oni koji su me posjećivali morali su nositi rukavice, zaštitne maske preko lica i kute preko odjeće. Za tjedan dana krvna mi se slika dovoljno popravila da bi me otpustili iz bolnice.

Odmah je nastavljena kemoterapija. Nisam mogla ići u školu, i stvarno mi je nedostajala. Nedostajali su mi moji prijatelji i igranje vani s njima. Školovala sam se kod kuće, budući da su liječnici smatrali da ne bih smjela ići u školu dok primam kemoterapiju ili suviše rano nakon što se ona prekine.

Tog sam ljeta željela posjetiti svoje bake i djeda u Georgiji, kao što sam to obično činila, no nisu mi dopustili da idem. Međutim, bolnica je za pacijente oboljele od raka organizirala odlazak u zabavni park u New Jerseyu. Iako sam nakon toga bila potpuno iscrpljena, dobro sam se provela.

Krajem 1978. završila sam s kemoterapijom, ali sam se nastavila školovati kod kuće — ukupno više od tri godine. Kad sam se u siječnju 1981. vratila u školu nije mi bilo jednostavno uklopiti se nakon što sam toliko dugo bila poučavana kod kuće. Ponekad bih se izgubila pokušavajući pronaći svoj razred. No ipak sam voljela školu. Naročito sam voljela satove daktilografije, muzičkog i tjelesnog odgoja. Neka su djeca bila prijateljski raspoložena, ali druga bi me ismijavala.

Pogoršanje

“Jesi li trudna?” počela su me ispitivati djeca. To je bilo zbog toga što mi je trbuh bio nadut. Liječnik mi je rekao da se ne zabrinjavam i da je to zato što mi jetra ponovo raste. Međutim, kad sam u ožujku bila na pregledu, liječnik me uputio u bolnicu. Počela sam plakati — ta mogla sam ići u školu svega dva i pol mjeseca.

Načinjena je biopsija kojom je uzeto tkivo sa tumora na mojoj jetri. Kad sam se probudila nakon operacije, prva osoba koju sam ugledala bila je mama. Plakala je. Rekla mi je da opet imam rak i da je tumor prevelik da bi ga se odstranilo pa ću morati primati kemoterapiju kako bi ga se smanjilo. Još uvijek mi je bilo svega 12 godina.

Kemoterapija se odvijala u bolnici, što je značilo da sam svakih nekoliko tjedana povremeno dolazila na dva ili tri dana. Kao i obično, patila sam od mučnine i povraćanja. Hrana mi je bila bljutava i izgubila sam svu kosu. Liječenje kemoterapijom nastavilo se tokom čitave 1981. U međuvremenu sam u travnju ponovo započela s kućnim školovanjem.

Početkom 1982, kad sam primljena u bolnicu radi kirurškog zahvata, bila sam toliko slaba da su mi bolničarke morale pomagati da se popnem na vagu i da siđem. Kemoterapija je smanjila tumor, tako da su ga kirurzi mogli odstraniti zajedno s još jednim dijelom jetre. Ponovo sam oko dva mjeseca provela u bolnici. Oko sredine 1982. ponovo sam započela s kemoterapijom, što se nastavilo sve do početka 1983.

Sve to vrijeme bila sam tužna jer nisam mogla ići u školu. Ali onda mi je ponovo narasla kosa i počela sam se opet dobro osjećati. Bila sam sretna što sam živa.

Konačno natrag u školu

Moja privatna učiteljica pobrinula se da završim više razrede osnovne škole s razredom u kojem sam nakratko bila 1981. Bila sam vrlo uzbuđena zbog toga; bilo je lijepo vidjeti svoje prijatelje i upoznati nove. Kad je došao zadnji dan škole u lipnju 1984, fotografirala sam prijatelje i učitelje, a moja je obitelj mene fotografirala da bi zabilježila ovaj poseban događaj.

Tog sam ljeta otišla u Georgiju u posjet svojim bakama i djedu i ostala veći dio ljeta. Kad sam se vratila krajem kolovoza, bilo je vrijeme da se spremam za školu. Da, konačno sam opet išla u školu. Bila sam toliko uzbuđena!

Zanimanje za religiju

Dawn i Craig bili su drugačiji od ostalih učenika i privukli su moju pažnju. No kad sam im dala božićne darove, rekli su da ne slave taj praznik. “Jeste li vi Židovi?” pitala sam. Craig je objasnio da su oni Jehovini svjedoci i da Božić zapravo nije kršćanski. Dao mi je da pročitam neka izdanja časopisa Kula stražara i Probudite se! o toj temi.

Počela sam se zanimati za njihovu religiju koja je izgledala puno drugačijom. Kad sam išla u crkvu, uvijek smo iznova slušali iste priče: ‘Vjerujte u Isusa Krista, krstite se i doći ćete na nebo.’ Ali to mi se činilo suviše jednostavnim. Počela sam vjerovati da kad stvari postanu suviše jednostavne, ili si genij, ili nešto nije u redu. Znala sam da nisam genij, pa sam tako zaključila da nešto sigurno nije u redu s onim što crkva poučava.

Konačno, Craig je počeo sa mnom proučavati Bibliju za vrijeme velikih odmora. Jednog me dana pozvao na kongres Jehovinih svjedoka i ja sam otišla. Pronašla sam Craiga i sjela s njim i njegovom obitelji. Bila sam zadivljena onim što sam vidjela — ljudi različitih rasa ujedinjeni u službi Bogu — a također sam bila zadivljena onim što sam čula.

Kad su Craiga i mene stavili u nove razrede, nismo više mogli zajedno proučavati Bibliju jer nismo imali odmor za ručak u isto vrijeme. Craigova je majka telefonirala mojoj majci da pita bi li mogla sa mnom proučavati, ali je mama rekla ne. Kasnije mi je dozvolila da odlazim na kršćanske sastanke. Tako sam nazvala Dvoranu Kraljevstva navedenu u telefonskom imeniku i saznala da sastanci nedjeljom počinju u 9.00 ujutro. Prethodnog sam dana propješačila oko 30 blokova kuća do Dvorane Kraljevstva kako bih se uvjerila da znam put.

Kad sam došla sljedećeg jutra, jedan me čovjek upitao da li sam došla u posjet iz druge Dvorane Kraljevstva. Rekla sam mu da sam došla prvi put ali da sam kratko vrijeme proučavala. Ljubazno me pozvao da sjednem s njim i njegovom suprugom. Sastanci su bili puno drugačiji od crkve. Zadivilo me kako su mnogi gorljivo željeli komentirati za vrijeme dijela s pitanjima i odgovorima. Čak su i mala djeca komentirala. Ja sam također podigla ruku i odgovorila na jedno pitanje. Od tog sam vremena nastavila prisustvovati sastancima i počela napredovati u razumijevanju biblijskih istina.

Daljnje pogoršanje

U prosincu 1986, u zadnjoj godini srednje škole, otišla sam na rutinski pregled. Ono što je liječnik otkrio u mojem desnom plućnom krilu dovelo ga je u sumnju, pa su me tako pozvali natrag radi daljnjeg rendgenskog zračenja. Kad sam uvidjela da je ono pokazalo kako doista nešto nije u redu, počela sam plakati.

Izvršena je biopsija; liječnik je iglom izvadio dio tumora iz mojih pluća. Pokazalo se da je izraslina kancerozna. Ustvari, postojala su tri tumora, uključujući jedan veliki blizu srčane arterije. Nakon razgovora s liječnikom, odlučili smo da ću uzimati dva probna kemoterapijska medikamenta da bi se smanjili tumori prije kirurškog zahvata. Nuspojave će biti uobičajene — potpuni gubitak kose, mučnina i slaba krvna slika.

Isprva sam bila deprimirana, ali onda sam se počela puno moliti Jehovi i on me je ojačao. Matura je bila za manje od šest mjeseci. Moji su učitelji bili puni razumijevanja i ljubazni; samo su me zamolili da pribavim liječničku potvrdu i da pokušam biti u toku s gradivom.

Školovanje nije bilo lako

Pored izazova da pratim nastavu kad sam bila toliko bolesna, počela mi je i opadati kosa. Kad sam kupila periku, školski su drugovi rekli da mi kosa izgleda odlično — nisu shvatili da je to perika. Međutim jedan je dečko shvatio. Svaki put kad sam ušla u razred, ispisao bi na ploči riječ “perika” te bi se on i njegovo društvo smijali i zbijali šale. Svo me to njihovo zadirkivanje deprimiralo.

A onda mi je jednog dana na prepunom hodniku netko odostraga skinuo periku s glave. Brzo sam se okrenula i pokupila je. Ali na desetke je djece vidjelo moju ćelavu glavu, i osjećala sam se jako povrijeđeno. Otišla sam na stepenište i plakala. Sljedećeg sam dana na licima nekih učenika vidjela da im je bilo žao zbog onog što mi se dogodilo. Drugovi iz razreda rekli su mi da je jedna djevojka platila mladiću da mi skine periku.

Ustrajnost po pitanju krvi nije laka

Zbog kemoterapije jako mi se pogoršala krvna slika. Da bi stvari bile gore, išla bi mi krv iz nosa, ponekad dva ili tri puta na dan. Nisam bila krštena, ali sam zauzela čvrst stav i rekla da kao Svjedok Jehove neću prihvatiti krv (Djela apostolska 15:28, 29). Moja je najstarija sestra potakla jednu od mojih nećaka da mi kaže kako ne želi da umrem. Otac je bio ljut, zahtijevao je da uzmem krv, a mama mi je stalno govorila da bi mi Bog oprostio ako bih primila transfuziju.

Istovremeno, liječnici su me upozorili da bih s tako slabom krvnom slikom mogla dobiti infarkt ili srčanu kap. Budući da sam čvrsto odlučila zauzeti nepokolebljiv stav, dali su mi da potpišem dokument kojim ih se oslobađa od odgovornosti i u kojem stoji da oni neće biti krivi ukoliko umrem. Uskoro sam se dovoljno oporavila da bih se vratila kući i ponovo išla u školu. Međutim, liječnici su zbog moje slabe krvne slike odlučili da bih se sad trebala liječiti zračenjem a ne kemoterapijom. Ove sam tretmane imala svaki dan nakon škole od kraja travnja do početka lipnja 1987.

Matura, a potom krštenje

Matura je bila poseban događaj. Sestra mi je pomogla kupiti haljinu i kupila sam novu periku. Mama i dvije sestre bile su prisutne, a poslije smo zajedno otišle na nezaboravni ručak.

U to vrijeme nisam primila kemoterapiju niti zračenje. No nekoliko tjedana kasnije liječnik je telefonirao i rekao da dođem u bolnicu na još jednu kuru kemoterapije. Nisam željela ići jer sam za tjedan dana trebala prisustvovati oblasnom kongresu Jehovinih svjedoka na Yankee stadionu u New Yorku. Međutim, mama je rekla da odem i završim s tretmanima. To sam i učinila.

Za vrijeme kongresa bila sam vrlo uzbuđena jer sam se u subotu 25. srpnja 1987. trebala krstiti. Imali smo policijsku pratnju do Orchard Beacha, mjesta gdje je bilo krštenje. Nakon što sam bila krštena, vratila sam se na stadion na ostatak programa toga dana. Do večeri sam bila vrlo umorna, no u nedjelju ujutro spremila sam se i prisustvovala posljednjem danu kongresa.

Ponovo suočavanje s pitanjem krvi

Sljedećeg jutra smještena sam u bolnicu s temperaturom 39°C, bubrežnom infekcijom i izuzetno slabom krvnom slikom. Liječnik je prijetio da će, ukoliko ne potpišem dokument o pristanku na transfuziju, pribaviti sudski nalog i prisilno mi dati krv. Bila sam jako uplašena. Obitelj je vršila pritisak na mene; sestra mi je čak ponudila da mi dâ svoju krv, ali sam rekla ne.

Puno sam se molila Jehovi da mi pomogne ostati čvrstom. Srećom, krvna mi se slika počela popravljati, a pritisak da primim krv se smanjio. Iako sam trebala nastaviti s kemoterapijom, nisam više imala odgovarajućih krvnih žila. Zato mi je kirurg napravio mali otvor ispod ključne kosti kako bi umetnuo napravu kroz koju se moglo dati medikament.

U razgovoru o odstranjivanju tumorâ u mojim plućima, kirurg je rekao da neće upotrijebiti krv osim u slučaju nužde. Mama mi je govorila da dam pristanak pa sam to i učinila. Ali poslije sam se grozno osjećala jer je to zapravo bio pristanak na uzimanje krvi. Odmah sam počela tražiti kirurga koji će jamčiti da neće upotrijebiti krv. Potraga se činila beznadnom, no konačno sam pronašla jednog i kirurški je zahvat predviđen za siječanj 1988.

Liječnik nije pružao obećanje da ću preživjeti. Ustvari, noć prije operacije došao je u moju sobu i rekao: “Pokušat ću izvršiti postupak.” Bila sam uplašena; imala sam samo 19 godina i nisam željela umrijeti. Međutim, tri tumora su uspješno odstranjena, kao i dvije trećine mojeg plućnog krila. Neobično je da sam svega tjedan dana bila u bolnici. Nakon otprilike dva i pol mjeseca oporavljanja kod kuće ponovo sam počela primati kemoterapiju, uz uobičajene nuspojave.

Nekako u to vrijeme i moj je otac obolio od raka, i jedne ga je noći nekoliko mjeseci kasnije mama našla mrtvog u spavaćoj sobi. Nakon njegove smrti krenula sam u trgovačku školu u kojoj sam započela školovanje za sekretaricu. Išlo mi je dobro u fizičkom, akademskom i duhovnom pogledu, čak sam i sudjelovala kao pomoćni pionir (povremeni punovremeni propovjednik).

Još jedno pogoršanje

U travnju 1990. prisustvovala sam vjenčanju svog najstarijeg brata u Augusti, Georgia. Dok sam bila tamo, brat mi je rekao: “Noga ti je stvarno krupna.”

“Što misliš da je posrijedi?” pitala sam.

“Ne znam”, odgovorio je.

“Vjerojatno je tumor”, rekla sam.

Po povratku u New York otišla sam k liječniku. Biopsija izvršena pod lokalnom anestezijom otkrila je još jedan Wilmsov tumor u mojem lijevom nožnom listu. Testovi su pokazali da kost nije zahvaćena, ali je tumor bio prevelik da bi ga se odstranilo. Tako je uslijedila uobičajena kemoterapija.

Nakon nekog vremena nisam mogla prestati povraćati; imala sam začepljenje crijeva. Jedna ih je hitna operacija oslobodila. Međutim, zaplela su mi se crijeva i bila je potrebna još jedna operacija. Vrijednost hemoglobina pala mi je skoro na četiri, a liječnik je stalno govorio: “Morate primiti krv. Umrijet ćete. Vjerojatno nećete preživjeti noć.” Imala sam noćne more o grobljima i umiranju.

Do listopada sam se dovoljno oporavila da bi mi odstranili tumor. Također su mi odstranili oko 70 posto nožnog lista. Bilo je pitanje hoću li ikad ponovo hodati. Ali trebala sam hodati da bih mogla putovati po New Yorku, pa sam tako uz liječenje i odlučnost počela hodati — najprije pomoću hodalice, onda štaka, potom uz pomoć štapa te konačno držača za nogu, što mi je ostavilo slobodne ruke da se služim Biblijom u službi od kuće do kuće. Za vrijeme primanja kemoterapije spala sam na 27 kilograma; visoka sam 155 centimetara i normalno sam teška oko 54 kilograma. Kako sam dobivala na težini i kako mi je noga rasla, liječnici su stalno povećavali držač. Konačno, kad sam dostigla normalnu težinu, napravili su mi novi.

Život još uvijek nije lak

Do ljeta 1992. ponovo sam izgledala kao ona stara i radovala sam se ako bude moguće čak i pomoćnoj pionirskoj službi. U studenom sam primila pismo koje me je učinilo najsretnijom na svijetu. U njemu je stajalo da bi moja životna iskustva mogla biti ohrabrenje drugima i pozvana sam da ih ispričam za objavljivanje u Probudite se! Sljedećeg tjedna moje se oduševljenje pretvorilo u očaj.

Rutinskim rendgenskim pregledom pluća otkriveni su tumori u mojem jedinom zdravom plućnom krilu. Plakala sam i onda opet plakala. Pomirila sam se s gubitkom bubrega, dijela jetre, većeg dijela lijevog plućnog krila, dijela noge, ali nitko ne može preživjeti bez oba plućna krila. Obitelj i prijatelji opet su bili uz mene i još jednom sam odlučila boriti se protiv bolesti.

Započelo se s kemoterapijom kako bi se smanjile izrasline. Liječnik je smatrao da ih se može odstraniti i spasiti plućno krilo. U ožujku 1993. otišla sam u operacionu dvoranu. Kasnije sam doznala da su me samo pogledali i zašili. Nisu mogli odstraniti tumore a da ne izvade plućno krilo. Otada sam na jakoj kemoterapiji u pokušaju da se unište tumori.

Razumijete li zašto umiranje obuzima moje misli? Bi li toliko duboko razmišljala o tome zašto umiremo i kakva je nada za budućnost da mi je život bio lak? Ne znam. Međutim, uvjerena sam da ono što je uistinu važno nije to živimo li sad ili umiremo, već stječemo li blagoslov od Jehove Boga, onoga koji nam može dati vječni život. Neprestano razmišljanje o nadi života u njegovom novom svijetu, stavljanje svojih tereta na njega i blizina prijatelja koji dijele moju nadu pomoglo mi je održati se na životu (Psalam 55:22; Otkrivenje 21:3, 4).

Sretna sam što drugi mladi posjeduju zdravlje. Nadam se da bi ono što sam ispričala moglo mnoge od njih potaknuti da ga upotrijebe, ne za beskorisne težnje, već mudro za služenje Jehovi. Kako će to biti veličanstveno zauvijek imati dobro zdravlje u Božjem novom svijetu! U njemu neće biti potrebni liječnici, bolnice, igle, cjevčice — ne, ništa što bi nas podsjećalo na ovaj bolesni i umirući stari svijet. (Ispričala Kathy Roberson.)

[Slika na stranici 21]

Kad sam završila osnovnu školu

[Slika na stranici 23]

Pomaganje u odjelu za prehranu na oblasnom kongresu u New Yorku