Zaštićen vjerom u Boga

BIO je svibanj 1945. i u Evropi je upravo završio II svjetski rat. Samo dva dana prije toga, stigao sam kući u Chojnice, u Poljskoj. Putovanje je trajalo gotovo dva mjeseca, budući da sam morao pješačiti i da sam se nekoliko puta zaustavljao putem da posjetim neke ljude. Prethodne dvije godine proveo sam u koncentracionom logoru Stutthof, smještenom blizu Danziga (danas Gdansk).

Majka, moje dvije sestre i ja imali smo posjetu i sjedili smo u dnevnoj sobi. Netko je pokucao na ulazna vrata, a moja najstarija sestra Elaine se ispričala i otišla otvoriti. Nismo puno obraćali pažnju sve dok nismo čuli njen vrisak. Smjesta sam skočio sa stolice i otrčao do vrata. Preda mnom su stajali Wilhelm Scheider i Alfons Licznerski, dvojica sukršćana za koje sam mislio da su umrli ubrzo nakon što sam ih posljednji put vidio.

Nakon što sam neko vrijeme u nevjerici piljio u njih otvorenih usta, brat Scheider me je upitao hoću li ih pozvati da uđu. Ostatak dana sve do kasno u noć proveli smo u ponovnom druženju, prisjećajući se kako nas je Jehova Bog zaštitio za vrijeme našeg zatočeništva. Prije nego što ispričam neka od tih iskustava, dopustite mi da objasnim kako sam dospio u koncentracioni logor.

Ispit vjere u ranoj dobi

Moji su roditelji postali Istraživači Biblije (kako su se tada nazivali Jehovini svjedoci) 1923, nekako u vrijeme kad sam se ja rodio. Godine koje su prethodile II svjetskom ratu nisu bile lake za Svjedoke. U školi se poučavala katolička vjera, a sa Svjedocima se grubo postupalo. Druga djeca su me neprestano zadirkivala, a učitelj bi uvijek pristajao uz njih protiv mene. Propovijedati je također bilo teško. Dok smo jednom tako propovijedali u obližnjem gradiću Kamienu, najmanje stotinu mještana okružilo je nas oko 20 Svjedoka. Poljski vojnici stigli su upravo na vrijeme da nas zaštite od svjetine.

Progonstvo se pojačalo kad je u rujnu 1939. Njemačka napala Poljsku. Konačno me je 1943. Gestapo uhapsio zbog odbijanja služenja u njemačkoj vojsci. Dok sam bio u pritvoru, gestapovci su me ispitivali, pokušavajući me navesti da im odam imena ostalih Svjedoka na tom području. Kad sam odbio, Gestapov agent mi je rekao da ću vjerojatno umrijeti u koncentracionom logoru.

Najprije su me poslali u zatvor u Chojnicama, gdje su me dvojica čuvara udarala pendrekom, pokušavajući me natjerati da odustanem od svoje odluke da ostanem lojalan Jehovi. Ovo je batinanje potrajalo 15 do 20 minuta, a ja sam se čitavo vrijeme gorljivo molio. Pred kraj batinanja, jedan od čuvara se žalio da će on posustati prije nego ja.

Možda izgleda neobično, ali nakon prvih nekoliko udaraca, doista ih više nisam osjećao. Umjesto toga, bilo je to kao da ih samo mogu čuti, kao udaranje bubnja u daljini. Jehova me je sigurno zaštitio i odgovorio na moje molitve. Vijest o batinanju uskoro se proširila po zatvoru, pa su me neki počeli zvati “Božji čovjek”. Ubrzo nakon toga poslali su me u Gestapov glavni štab u Danzigu. Mjesec dana kasnije odveden sam u koncentracioni logor Stutthof.

Život u Stutthofu

Po dolasku nam je naređeno da se poredamo ispred baraka. Kapo (zatvorenik određen za nadgledanje ostalih zatvorenika) pokazao je na tri ogromna dimnjaka krematorija i rekao nam da ćemo za tri dana biti na nebu sa svojim Bogom. Znao sam da je brat Bruski, iz naše skupštine u Chojnicama, bio poslan u Stutthof, pa sam ga pokušao pronaći. Međutim, jedan od zatvorenika me je obavijestio da je umro prije otprilike mjesec dana. Bio sam toliko shrvan da sam se doslovce srušio na tlo. Ako je brat Bruski, fizički i duhovno jak kršćanin, umro, mislio sam, i ja ću sigurno.

Drugi zatvorenici su mi pomogli da se vratim natrag do baraka, i tada sam upoznao brata Scheidera. Kasnije sam saznao da je prije rata bio nadglednik podružnice u Poljskoj. Dugo je sa mnom razgovarao, objašnjavajući mi da ukoliko bih izgubio vjeru u Jehovu, tada bih umro! Shvatio sam da ga je Jehova poslao da me ojača. Doista, kako je istinita izreka koja glasi: “U svako doba ljubi prijatelj, i brat postaje u nevolji” (Priče Salamunove 17:17).

U to vrijeme moja je vjera oslabila, pa mi je brat Scheider ukazao na Jevrejima 12:1. Tamo se savjetuje kršćane da se čuvaju grijeha koji lako prianja uz njih, naime, pomanjkanja vjere. Pomogao mi je da se prisjetim vjernih koje se spominje u 11. poglavlju poslanice Jevrejima i da ispitam svoju vjeru u usporedbi s njihovom. Od tog vremena ostao sam što je moguće bliže bratu Scheideru i mada je bio 20 godina stariji od mene, postali smo vrlo bliski prijatelji.

Jednom mi je neki ogroman čovjek, koji je nosio zeleni trokut (što je značilo da je zločinac), naredio da se popnem na stol i propovijedam zatvorenicima o Jehovi. Kako sam počeo govoriti, drugi zatvorenici su me počeli ismijavati. No, ogroman čovjek je otišao do njih i utišao ih — svi su ga se bojali. Tokom ostalog dijela tjedna, kada smo se okupljali da jedemo u podne ili navečer, ovaj bi mi ogroman čovjek naredio da se popnem na stol i propovijedam.

Sljedećeg tjedna su neki zatvorenici, uključujući i mene, premješteni u druge barake. Jedan drugi zatvorenik sa zelenim trokutom prišao mi je i upitao me zašto me je moj Bog poslao u ovaj “pakao”. Odgovorio sam da je to zato da bih propovijedao zatvorenicima i da moj boravak u zatvoru služi da se ispita moja vjera. Dok sam bio s ovim zatvorenicima, mogao sam dva tjedna svake večeri stati pred njih i propovijedati im.

Jednog je dana kapo zapovjedio drugom zatvoreniku da me pretuče. Ovaj je odbio, izlažući se opasnosti da i sam dobije batine. Kad sam ga upitao zašto me nije tukao, odgovorio je da je namjeravao počiniti samoubojstvo, ali je slušao jednu moju propovijed i to mu je pomoglo da se predomisli. Smatrao je da sam mu spasio život i da ne može tući nekoga tko je to učinio.

Vjera ispitana do krajnje granice

U zimi 1944. Rusi su se približili Stutthofu. Zapovjednici njemačkog logora donijeli su odluku da prebace zatvorenike prije nego što stignu Rusi. Nijemci su počeli goniti oko 1 900 nas zatvorenika prema Słupsku. Kad smo stigli na pola puta, ostalo nas je još samo oko 800. Tokom marša čuli smo mnogo pucnjeva, očito su tako ostali bili ustrijeljeni ili su pobjegli.

Na početku puta svatko od nas je dobio 450 grama kruha i 220 grama margarina. Mnogi su odmah pojeli sve što su dobili. Ja sam, međutim, svoju hranu raspodijelio kako sam najbolje mogao, budući da sam znao da bi putovanje moglo potrajati oko dva tjedna. Među zatvorenicima je bilo samo oko deset Svjedoka, a brat Scheider i ja ostali smo zajedno.

Drugog dana putovanja brat Scheider se razbolio. Nadalje sam ga zapravo morao nositi, jer bi pucali u nas da smo se zaustavili. Brat Scheider mi je rekao da je Jehova odgovorio na njegove molitve poslavši mene da mu pomognem. Petoga dana bio sam toliko umoran i gladan da sam mislio kako ne mogu više napraviti ni jedan korak, a kamoli nositi brata Scheidera. On je usto sve više slabio zbog nedostatka hrane.

Tog ranog popodneva, brat Scheider mi je rekao da bi trebao obaviti nuždu, pa sam ga odnio do jednog drveta. Osvrtao sam se uokolo kako bih se uvjerio da nas ne vide njemački stražari. Nakon oko jedne minute, brat Scheider se okrenuo sa hljebom kruha u rukama. “Odakle ti to?” upitao sam. “Da nije možda visio na drvetu ili slično?”

Rekao je da mu je, dok sam bio okrenut leđima prišao čovjek i pružio mu kruh. To mi se činilo neobično, budući da ja nisam uopće nikoga vidio. Tada smo bili toliko gladni da nismo ispitivali kako nam je isporučen. No, moram priznati da mi je nakon toga molitva koju nas je Isus naučio da molimo za svoj svagdanji kruh bila mnogo smisaonija (Matej 6:11). Ne bismo više preživjeli ni jedan dan bez tog kruha. Također sam razmišljao o psalmistovim riječima: “Ne vidjeh pravednika ostavljena, ni djece njegove da prose hljeba” (Psalam 37:25).

Nakon otprilike tjedan dana, kada smo bili skoro na pola puta do Słupska, zaustavili smo se u kampu Hitlerove mladeži. Tamo smo se trebali sastati sa zatvorenicima iz drugih logora. Brat Licznerski je obolio od trbušnog tifusa i bio je smješten u posebne barake zajedno s drugim oboljelim zatvorenicima. Ja bih se svake večeri iskradao iz svojih baraka i odlazio do brata Licznerskog. Da su me opazili, ustrijelili bi me, no, meni je bilo važno da učinim sve što mogu kako bih mu smanjio vrućicu. Namočio bih komad platna, sjeo pored njega i brisao mu čelo. Onda bih se odšuljao natrag do svojih baraka. Brat Scheider je također obolio od trbušnog tifusa i smješten je u barake sa bratom Licznerskim.

Bilo nam je rečeno da nas Nijemci namjeravaju odvesti do Baltičkog mora, ukrcati nas na brod i otpremiti u Dansku. Međutim, Rusi su se sve više približavali. Budući da su se Nijemci uplašili i počeli bježati, zatvorenicima se pružila prilika da pobjegnu. Nijemci su mi naredili da odem, no kako su brat Scheider i brat Licznerski bili suviše bolesni da bi mogli putovati, a ja ih nisam mogao nositi, nisam znao što da učinim. Tako sam otišao, moleći se da se Jehova pobrine za ovu dvojicu dragih pratilaca.

Sat vremena nakon što sam otišao, Rusi su ušli u logor. Vojnik je pronašao brata Scheidera i brata Licznerskog, te je naredio jednoj Njemici, koja je živjela na obližnjem imanju, da ih svakodnevno hrani pilećom juhom dok se ne oporave. Žena je rekla vojniku da su Nijemci uzeli sve njene kokoši. Tada joj je odgovorio da će je ubiti ako ne bude hranila te ljude. Nije ni potrebno reći, smjesta je pronašla kokoši i moja draga braća bila su na putu oporavka!

Nastavlja se pročišćavanje vjere

Dok smo sjedili u majčinoj dnevnoj sobi, razgovarali smo o ovim i drugim iskustvima sve do ranih jutarnjih sati. Braća su ostala nekoliko dana, a zatim su otišli svojim kućama. Jehova je brata Scheidera snažno upotrijebio da ponovo pokrene propovjedničku djelatnost u Poljskoj, nanovo preuzevši mnoga svoja ranija zaduženja. Međutim, zbog dolaska komunista na vlast, propovjednička djelatnost je bila vrlo otežana.

Povremeno su zatvarali Svjedoke zbog propovijedanja o Božjem Kraljevstvu. Često sam bio među uhapšenima, a ispitivali su me oni isti ljudi koji su me oslobodili od nacista. Tada smo uvidjeli zbog čega su vlasti bile tako dobro upoznate s našim aktivnostima. Komunisti su postavili špijune unutar organizacije kako bi nas kontrolirali. Njihovo postepeno uvlačenje bilo je tako uspješno da je jedne noći 1950. godine bilo uhapšeno na tisuće Svjedoka.

S vremenom smo moja supruga Helena i ja, te naša rastuća obitelj odlučili preseliti u Sjedinjene Države. Stigli smo 1966. Kad smo posjetili Brooklyn, u New Yorku, mogao sam odgovornima u svjetskoj centrali Jehovinih Svjedoka pružiti podatke koji su im pomogli odrediti tko su bili ti koje su komunisti postavili u organizaciju. (Usporedi Djela apostolska 20:29.)

Danas mi je 70 godina i živim u državi Colorado, gdje služim kao starješina u mjesnoj skupštini. Zbog slabog zdravlja nisam više u mogućnosti činiti ono što sam nekada mogao. Međutim, još uvijek vrlo rado razgovaram s ljudima o Jehovinom Kraljevstvu. Kada sam u službi propovijedanja s mlađima, također koristim priliku da im pomognem da uvide kako je, bez obzira kakve ih nevolje snašle, Jehova uvijek uz njih da upotrijebi svoju snagu u korist onih koji imaju potpunu vjeru u njega.

Kada se osvrnem unatrag na svoj život, zahvalan sam da je Jehova izbavio mene i moje prijatelje iz opasnih situacija. Ti događaji su sigurno ojačali moju vjeru u njegovu zaštitničku brigu. Ni najmanje ne sumnjam da će ovaj sustav stvari uskoro završiti u ‘velikoj nevolji’ koja se brzo približava, i da će preživjeli imati veličanstven izgled pretvaranja Zemlje u svijetom raširen raj (Otkrivenje 7:14; 21:3, 4; Ivan 3:16; 2. Petrova 3:13).

Radujem se što ću sudjelovati u tom veličanstvenom obnavljanju zemlje u rajsko stanje, a to možete i vi ako vršite Jehovinu volju koliko najviše možete i pouzdajete se u njegovo obećanje da će zaštititi one koji iskazuju vjeru u njega. (Ispričao Feliks Borys.)

[Slika na stranici 20]

Godinu dana nakon izlaska iz koncentracionog logora

[Slika na stranici 23]

Sa suprugom Helenom