Smiju li kršćani kockati?
SMIJE li kršćanin kockati nastojeći dobiti nešto za ništa? Ne, jer ga Božja riječ potiče da radi kako bi zbrinuo sebe i svoju obitelj: “Ako tko neće da radi, neka i ne jede! (...) da rade s mirom i jedu svoj vlastiti kruh” (2. Solunjanima 3:10, 12, St).
Jedan sociolog je lutriju nazvao ‘sredstvom pomoću kojeg mnogi siromašni obogaćuju jedan mali broj ljudi’, i uglavnom je to slučaj kod kockanja. Bi li se kršćanin želio obogatiti na račun onih koji si jedva mogu to priuštiti? Kršćani bi morali ‘ljubiti bližnjega svoga kao samoga sebe’ (Marko 12:31, St). No, kockanje potiče na sebičnost umjesto na ljubav, na ravnodušnost umjesto na samilost.
Čest poticaj za kockanje je lakomost — pohlepa — duh koji je kršćanstvu stran. Pavao je u Rimljanima 7:7 rekao: “Ne poželi!” (St). Riječ ‘poželjeti’ znači “čeznuti, žudjeti”. Zar to ne opisuje neumjerenu želju kockara da dobije novac od svojih bližnjih? Takva želja nespojiva je s kršćanskim idealom dijeljenja i davanja.
Biblija kaže: “Jer je pohlepa za novcem izvor svih zala. Budući da su joj se neki predali (...) proboli su sebe mnogim teškim mukama” (1. Timoteju 6:10, St). To opisuje stanje strastvenog kockara, zarobljenog navikom koja ga uvijek iznova bolno probada.
Isus je rekao da će se ljudi moći prepoznati po ‘svojim rodovima’ (Matej 7:20, St). Osim bijede koju strastveni kockari i njihove obitelji podnose, igre na sreću se već odavno povezuju s nepoštenjem i zločinom. The New Encyclopædia Britannica primjećuje: “Velik dio sramotnog žiga koji se pripisuje kockanju posljedica je nepoštenja onih koji ga promiču.” Organizirani zločin povezuje se kako sa zakonitim tako i sa nezakonitim djelatnostima igara na sreću. Bi li kršćanin želio podupirati tu industriju, čak i neizravno?
Kao što je objašnjeno u drugom članku ove serije, igre na sreću često uključuju praznovjerno traganje za sretnim brojevima, sretnim danima, ili pak sretnim razdobljima. Stoljećima se kockari udvaraju Gospođi Sreći željni da joj ulaguju. Rimljani su je nazvali Fortuna, a grad Rim je konačno imao 26 hramova koji su podignuti njoj u čast.
Prorok Izaija se osvrnuo na slično božanstvo, nazvano gadh, kojega su obožavali otpadnički Izraelci. On je pisao: “A vi koji ste Jahvu ostavili (...) koji pripremate stol Gadu [bogu Sreće, NW; hebrejski: gadh]” (Izaija 65:11, St). Posljednjeg dana u godini, običaj je bio da se bogu Sreće pripremi stol pun raznovrsne hrane. Na taj su se način drevni ljudi nadali da će osigurati sreću za sljedeću godinu.
Bog nije odobravao onima koji su se, da bi riješili svoje probleme, naivno uzdali u gadh, ili Gospođu Sreću. Oslanjati se na sreću bilo je isto kao i ostaviti pravog Boga, Jehovu. Umjesto da se dodvoravaju promjenjivim snovima Fortune, kršćani bi se morali uzdati u pravog Boga, Jehovu, u Onoga koji nam obećava daleko vrednije bogatstvo, u Onoga koji nas neće nikad razočarati.