Point Lobos — dramatični susret kopna i vode

I NE samo dramatičan. Ponekad je susret kopna i vode na Point Lobosu prilično žestok. Kad prilikom plime jaki vjetrovi pušu s mora na kopno, stvaraju se ogromni valovi i valjajući se udaraju o stijene. Uz tutnjavu dižu se u visinu od 12 do 15 metara. Uz takav prizor, posjetioci se žure ka Sea Lion Pointu. Približavaju se što je moguće bliže i dive se svakom valu koji se razbija o stijene. Fascinirani tim očitovanjem snage kod kojeg se tone vode bacaju ka nebu, uopće ne primjećuju da se na njih spušta sitna vodena prašina. Sve dok su valovi žestoki, gledaoci oklijevaju napustiti mjesto.

Ipak, oni moraju dalje, jer na Point Lobosu može se vidjeti još mnogo toga. Postoji mnoštvo atrakcija, što je jedan od razloga zašto je savezna država Kalifornija 1933. kupila to područje i proglasila ga prirodnim rezervatom. Međutim, glavni razlog je bio da se zaštiti lijepi monterejski čempres. On se u prirodi pojavljuje samo na Point Lobosu i na obližnjem poluotoku Monterey. Na tim strmim obalama, gledajući preko Pacifika, stoje zadnji monterejski čempresi.

Prije nego je Point Lobos postao zaštićeno područje, imao je uzbudljivu povijest. Indijanci su stoljećima logorovali u tom predjelu i sakupljali školjke. Krajem 18. i početkom 19. stoljeća to je područje korišteno za pašnjake. Od 1861. do 1884. Portugalci su tamo imali bazu za hvatanje kitova. Poslije toga su japanski ribari radili na Point Lobosu za tvornicu za konzerviranje školjki, koja je na stotine tisuća tona školjki petrovo uho brodovima otpremila na Daleki istok. Ta je zemlja često mijenjala vlasnika — jednom čak, kako nam je rečeno, prilikom igranja karata.

Putevi

U zaštićeno područje Point Lobos stiže se putem uz morsku obalu, 16 km južno od Montereya, a 5 km od Carmela. U tom području nema mnogo cesta. One vode do tri glavna parkirališta, a odatle se vijugaju putevi za hodanje kroz borovu i čempresovu šumu. Put dug 10 kilometara proteže se obalom; on mjestimično vodi preko visokih stijena, odakle se pruža spektakularan pogled na uzburkano more, zatim se spušta uz vodu pored malih plimnih jezera, u kojima sve vrvi od života — morskih anemona (vlasulja), morskih ježeva, rakovica, morskih zvijezda, školjki, zelenih i crvenih algi i mnogih drugih stvorenja. Tu se isplati zadržati i kleknuti da bi se pogledalo taj fascinirajući mali, u stijene zatvoreni svijet. Ali, treba biti oprezan! Neprimjetno se približavaju valovi koji nas lako mogu poprskati.

Ako se krene u pravcu Bird Islanda, tada se vidi blijedozelena voda China Covea, zaljeva koji liči na dragi kamen uglavljen u strme stijene. Valovi tromo zapljuskuju malu peščanu plažu, gdje ljudi gaze ili plivaju po hladnoj vodi i uživaju na toplom suncu na plaži zaštićenoj od vjetra. I drugi dozvoljavaju sebi takav luksuz — tuljani. Oni se zadovoljno protežu i uživaju po grebenima.

Put vodi dalje do blizine Bird Islanda, gdje se mogu vidjeti stotine morskih ptica. U vrijeme parenja kormorani (morski gavrani) lete zaposleno sa morskom travom u kljunu i grade svoja gnijezda tako tijesno jedno uz drugo da bi mogli pomisliti da su projektanti gradova koji grade kuću uz kuću. Pelikani u potrazi za hranom zaranjaju u vodu ako primijete da njihov obrok pliva ispod njih. Galebovi veličanstvenom slobodom kližu i kruže po vjetru da bismo im mogli pozavidjeti što smo sami vezani za zemlju.

Put koji se proteže kroz jednu od dvije posljednje šume monterejskog čempresa na svijetu glavni je put za pješačenje mnogim posjetiocima. Sa njegovih klisura pruža se lijep pogled na more. Crvene alge prekrivaju stijene i stabla, koja su izložena vlažnom morskom zraku. Sa borovih i čempresovih grana poput zavjesa padaju čipke lišajeva. U šumi se može vidjeti crnorepi jelen — često i srne sa mladuncima koji brste po žbunju. Sa vrha ovoga poluotoka može se promatrati kako 35 tona teški sivi kitovi izbacuju vodu ili skaču uvis dok prolaze Point Lobos. Na svom 16 000 kilometara dugačkom kružnom putovanju oni u prosincu i siječnju idu za Baja California, gdje se pare i rađaju svoje mladunce, a u ožujku i travnju put ih vodi natrag u Beringovo more, gdje idu u potragu za hranom.

Morska vidra

Ali najomiljenije životinje nisu te morske nemani koje na izvjesnoj razdaljini prolaze pored obale. Šumare se najčešće ispituje o morskim vidrama koje se zadržavaju obično u zaštićenim zaljevima gdje rastu morske trave. Posjetioci dalekozorom pretražuju mjesta i promatraju kako životinje rone za hranom. U njihovu hranu spadaju delikatese kao što su: školjke, rakovi, dagnje, lignje, hobotnice, školjka petrovo uho i morski ježevi. Njihov stol je kamen kojega postavljaju sebi na grudi da na njemu razbiju oklope školjki čije meso namjeravaju pojesti. Ako nisu u potrazi za hranom, možda spavaju umotane u travu, da se ne bi otisnule odatle. Ili se vidi majka sa mladuncem na grudima kako ga njeguje ili ga hrani. Mladunac dolazi na svijet pod vodom i živi u vodi, ali se ipak mora učiti plivati. Međutim, ono ne tone — mladunci morske vidre imaju prirodnu sposobnost plutanja.

Morske vidre imaju meko gusto tamno krzno čokoladne boje, koje je kod odraslih životinja često sivo ili bijelo oko glave. U informativnom centru za posjetioce kod Sea Lion Pointa izloženo je krzno morske vidre. Ako se povuče prstima preko njega, osjeća se kako je meko poput svile. Zbog svojeg dragocjenog krzna morska vidra bila je skoro istrijebljena. Njeno krzno je duplo gušće od tuljanovog. Ono ima 100 000 dlaka po kvadratnom centimetru — ukupno 800 milijuna. Svakako, vidra ne održava svoju temperaturu samo krznom. Ona ga mnogo sati njeguje, tako da zrak prodire u krzno i taj zrak služi kao izolacija vidrinog krzna od vode. Pošto je morska vidra jedinstvena, umiljata i neagresivna, nije čudo što je ljubimica posjetilaca.

Podvodno zaštićeno područje

Ti putevi za hodanje vode kroz 224 hektara veliko područje Point Lobosa. Ali, to nije sve što pripada zaštićenom području — čak ni polovica. Pod vodom se nalazi daljnjih 300 hektara. Ako se krene cestom koja se odvaja ka parkiralištu Whalers Cove, tada se mogu ugledati ronioci u zaštitnim odijelima i aparatima za disanje kako se spuštaju u prvo podvodno zaštićeno područje Sjedinjenih Država. Ono je od 1960. pod punom zaštitom saveznog zakona i jedno je od najraznovrsnijih podvodnih nalazišta Kalifornije. Nažalost, te divote podvodnog svijeta nisu pristupačne svakome, već jedino onome koji je ovlašten da roni u dubinu s ronilačkim odijelom i aparatom za disanje.

Prospekt koji se dobija na ulazu opisuje što se time gubi: “U pomračenom svjetlu 30 metara visoke šume morske trave životinje beskičmenjaci i biljke bez korijenja stvaraju svijet uzbudljivih boja. Manići, bodeljke i kamene ribe prolaze plivajući. Neočekivano pojavljivanje tuljana, vidre ili nekog kita oduševljava ronioca.” Jedan stanovnik tih dubina koji bi vas mogao uplašiti najveća je morska zvijezda na svijetu — Pycnopodia — koja dostiže raspon od preko jednog metra! Slično karti sa nacrtanim pješačkim kopnenim putovima, postoji i vodootporna knjiga sa 38 fotografija u boji uz pomoć kojih ronioci mogu identificirati morske stanovnike.

Point Lobos je mjesto za razmišljanje. Za to ima dosta materijala: preko 300 vrsta biljaka i više od 250 vrsta životinja; duga vlakna smeđih algi koje se po površini mora u Bluefish Coveu otmjeno izvijaju tamo-amo; jorgovani, čiji se miris miješa sa slanim morskim zrakom i lišće kadulje koje ispušta svoju jaku aromu kad ga se protrlja kroz prste. To naravno ne bi smjeli učiniti sa svjetlucavim lišćem otrovnog hrasta pored puta. A što tu traži otrovni hrast? Nudi zaklon malim pticama i drugim malim životinjama. Point Lobos je njihov, a ne naš dom.

Tu je tužna pjesma koja se stalno ponavlja, pjesma bjeloglavog vrapca koji sjedi na vrhu džbuna kadulje; prodorni krik crne oštrižarke koja skače po stjenovitoj obali, a svjetlocrveni kljun svjetluca joj na suncu; glasanje morskih lavova na stjenovitom otoku nedaleko od obale koje se ne može prečuti; lupanje morske vidre, koja kamenom kao nekim alatom na grudima razbija školjke; prigušeno šuštanje mirnih valova ili huka valova koji se razbijaju o obalu kad je more nemirno.

To je mjesto za promatranje i razmišljanje. Tu treba duboko udisati morski zrak, polako hodati putevima, uživati u atmosferi, skupljati utiske i upijati ih.

Pejzažist Francis McComas opisuje Point Lobos kao “najveličanstveniji susret kopna i vode na svijetu”. To se nekome može učiniti preuveličanim. Ali nakon nekoliko dana hodanja njegovim putevima, dubokog udisanja slanog morskog zraka, osluškivanja šumova, promatranja prirode i nakon upijanja posvuda prevladavajućeg mira nepokvarene ljepote, vjerojatno bi se složio sa njim.

Nesumnjivo je Point Lobos lijek za oslabljene živce, melem za dušu i dokaz umjetničke sposobnosti Jehove, njegovog Stvoritelja.

[Slike na stranicama 16 i 17]

Gore lijevo: Pinnacle

Gore desno: Morska vidra

Sredina lijevo: Blijedozelena voda China Covea

Sredina desno: Ribe u šumi morske trave

Dolje desno: Vjetar i voda ostavili su tragove na pješčenjaku