Povijest religioznog nejedinstva u Velikoj Britaniji

Od dopisnika “Probudi se!” u Velikoj Britaniji

Već godinama se u religioznim zajednicama Velike Britanije govori o jedinstvu. Ne predlaže se ukidanje bilo koje od tih religioznih zajednica, nego se teži za “ujedinjenjem bez gubitka vlastitog identiteta”. Svaka bi zajednica priznala drugoj pravo da na svoj način provodi službu Božju. U posljednje su vrijeme učinjena dva ekumenska pokušaja: jedan između crkve Engleske i rimokatoličke crkve, a drugi između crkve Engleske i nekih slobodnih crkava ili nonkomformista. U sljedeća dva članka bit će govora o tome koje mogućnosti postoje za postizanje religioznog jedinstva u Velikoj Britaniji.

RELIGIOZNO nejedinstvo u Britaniji potječe od najranijeg vremena. Kršćanstvo je stiglo u Britaniju u 2. stoljeću, ali nitko ne zna točno kako. Kasnije se formiraju dvije različite crkve — nezavisna keltska crkva i rimokatolička crkva, s papom kao vrhovnim poglavarom.

Kroz nekoliko stoljeća među njima nije dolazilo do spomena vrijednih razračunavanja uglavnom zato jer su obje crkve bile zastupljene u različitim dijelovima zemlje. Ali, u sedmom stoljeću njihovo misionarsko djelovanje dovodi do toga da prekoračuju svoje ovlasti. Međutim, manje se prepiru zbog nauka, a više radi liturgijskih pitanja, kao što je datum slavljenja Uskrsa i slično.

Godine 663. n. r. vr. pozvao je kralj Sjeverne Umbrije obje partije na crkveni sabor u Whitby, kojem je sam predsjedavao. Iako kelt po vjerovanju, stao je na stranu Rima, a sabor mu se u tome priključio. To je imalo za posljedicu gubljenje keltskog utjecaja gotovo u cijeloj Britaniji, a pobjedu Rima. Skoro 900 godina rimokatolička crkva zadržava taj dominirajući položaj, jačajući stalno svoj religiozni i politički utjecaj. Njena rastuća drskost izaziva stalno sve veće negodovanje vladara i nezadovoljstvo naroda.

Prekid s Rimom

Neprijateljstvo između crkve i države dostiže vrhunac u 16. stoljeću za vrijeme vladanja Henrika VIII. Budući da mu Katarina od Aragona nije podarila muškog prestolonasljednika, on zdvojno traži razvrgnuće braka, kako bi se mogao oženiti s Annom Boleyn. Papa odbija razvrgnuti brak, iako je to tada bilo uobičajeno. Ali, u ovom slučaju papa to čini iz političkih razloga. Uz pomoć parlamentarnog zakonodavstva Henrik VIII. prekida sve veze s Rimom i proglašava se vrhovnim poglavarom crkve u Engleskoj. Na taj način crkva Engleske stiče svoju nezavisnost godine 1534.

Nakon Henrikove smrti, kraljem postaje njegov devetogodišnji sin Eduard. U vrijeme njegove maloljetnosti imenuje se namjesničko vijeće, koje vodi državničke poslove. Ono uvodi reforme, kako bi očistilo bogoslužje od idolopoklonstva i praznovjerja. Nakon šest godina umire Eduard, a nasljednikom postaje Marija, Henrikova kćerka iz prvog braka. Kao pobožna katolkinja Marija se odlučuje za povratak engleske crkve i za pripojenje Rimu. Tako se 1554. godine ukidaju zakoni upravljeni protiv Rima. Godinu dana kasnije ponovno se uspostavlja tijesna veza s Rimom. Nakon toga dolazi do okrutnog proganjanja nepokajničkih protestanata, pri čemu je oko 300 bilo spaljeno na lomačama.

Ali, Marija je vladala samo pet godina. Nakon nje, na prijestolje dolazi njena polusestra Elizabeta, koja je odlučila slijediti svog oca Henrika VIII. U roku jedne godine, donošenjem dviju odluka parlament stavlja na snagu zakone koji su bili ukinuti za vrijeme Marijina vladanja. Papa se osvećuje time što će Elizabetu I. izopćiti iz crkve. Potom pokušava uz pomoć španjolske flote upasti u Britaniju, ali ista doživljava katastrofalni poraz. Sve je to prouzročilo nemilosrdno proganjanje katolika koji su odbili da posjećuju anglikanske crkve. Oko 250 njih bilo je pogubljeno.

Unutarnji rascjepi

Crkva Engleske oslobodila se, doduše, Rima, ali time ne nestaju njene brige i problemi. Dolazi do rascjepa u vlastitim redovima. Na jednoj su strani anglikanci, jedna visoka crkvena grupa, koja se želi držati rimokatoličkih ceremonija, unatoč prekidu s Rimom. Na drugoj strani, puritanci smatraju takove ceremonije praznovjernima, nebiblijskima i idolopokloničkima. Neki od puritanaca osjećali su tako veliku odvratnost, da su napustili domove i odjedrili u pravcu “Novog svijeta”. Prvi od njih napuštaju svoju domovinu 16. rujna 1620. na Mayflower.

Godine 1642. izbija građanski rat, koji je trajao 3 godine. Karl I, koji je tvrdio da je u Božjoj milosti, odvojio se od parlamenta i započeo vladati kao apsolutni vladar. S druge strane Oliver Cromwell uspješno je predvodio parlament i puritance. Godine 1649. dali su odrubiti glavu Karlu I, a državu pretvaraju u zajednicu naroda, s lordom pokroviteljem na čelu. U sljedećih 10 godina parlament raspušta crkvu Engleske, nadomjestivši anglikanski način bogoslužja strogim kalvinističko-prezbiterijanskim. Crkve i samostani koji su ostali iza rata bivaju zatvarani ili razvaljeni.

Cromwell je s jedne strane zabranio anglikanske i rimokatoličke ceremonije, ali je s druge strane zajamčio slobodu vjerovanja. To je imalo za posljedicu stvaranje mnogih sekti, od kojih je većina nestala brzo nakon svog osnutka. Ipak, od nekolicine njih razvile su se religiozne zajednice, koje još i danas postoje, na primjer baptisti, kvekeri i kongregacionalisti. Kasnije, godine 1738. osnovao je John Wesley metodističku crkvu.

Puritanci i njihovo prezbiterijanstvo postaju ubrzo neobljubljeni u narodu zbog svoje strogosti. Godine 1660. nedugo nakon Cromwellove smrti na prijestolje se vraća iz izagnanstva Karl II. Poduprt anglikancima, on oprezno ali određeno predlaže parlamentu neke promjene, i kroz dvije godine uspjelo mu je nagovoriti ga da obnovi crkvu Engleske. Godine 1829. katolici dobivaju konačno opet sva građanska prava.

Dakle, skoro 300 godina dugačka povijest Velike Britanije, od 1534. do 1829. obilježena je konfesionalnim razračunavanjima i rascjepom. Bilo je to razdoblje dijeljenja u različite religiozne zajednice. Sljedeće stoljeće i pol, bilo je razmjerno mirno, jer je svaka crkva išla svojim vlastitim putem. U 20. stoljeću počinju se opet voditi ozbiljni razgovori o zajedništvu. Što se dogodilo?

[Slike na stranici 23]

Protestanti

Henrik VIII. 1509. — 1547.a

Elizabeta I. 1558. — 1603.

Oliver Cromwell 1653. — 1658.

Katolici

Marija I. 1553. — 1558.

Karl I. 1625. — 1649.

Karl II. 1660. — 1685.

[Bilješka]