Mogu li crkve ujediniti svijet?
“OČE naš koji jesi na nebesima, neka se sveti ime tvoje”, mrmljala je množica, riječi poznate skoro svakom đaku. One su toliko često ponavljane, izgovarane i pjevane da su se neizbrisivo usjekle u misli milijuna ljudi. No, ovom su prilikom, čini se, posebno dirale srca prisutnih.
Prije svega treba to pripisati činjenici da je 3 500 osoba, koje su se sakupile na bogoslužje pod šarenim šatorom, potjecalo iz različitih nacija i naroda. Svatko je molio na svom materinjem jeziku, pa je taj jezični metež naveo jednog od prisutnih da prošapće: “Mi govorimo raznim jezicima.” No, možda je u svemu tome najznačajnija činjenica da to nisu bili pripadnici iste vjeroispovijedi. Tako su se molili zajedno anglikanci, luterani, metodisti, pa čak i katolici.
Preduvjet za to besprimjerno bogoslužje pod šatorom jest “Lima liturgija”, teološki kompromis postignut nekoliko mjeseci ranije.a Stoga su sada, prisustvujući zajedničkoj pričesti članovi raznih “kršćanskih” crkava svladali ono što ih je stoljećima razdvajalo. Iako su, doduše, pripadnici rimokatoličke crkve i ortodoksnih crkava odbili sudjelovati s drugima na zajedničkoj pričesti, ipak su na molitvi i pjevanju bili prisutni i zastupnici tih crkava. Mnogih se duboko dojmila činjenica što čuju moliti Oče naš na toliko jezika. Neki su plakali, drugi se grlili i ljubili. Izgledalo je na trenutak da rasa, boja kože, religiozne ili političke suprotnosti ne igraju nikakovu ulogu.
Mnogi smatraju to bogoslužje vrhuncem Glavne skupštine ekumenskog savjeta crkava (ESC), koja je zasjedala u Vancouveru (Kanada) u razdoblju od 24. srpnja do 10. kolovoza 1983. godine. Neki ga smatraju tračkom nade, pretečom konačne pobjede pokreta za ujedinjenje kršćanskih crkava, a mnogi pak “novim danom Duhova”. No, veliko je pitanje “hoće li iz toga proizaći nešto veće?”, jer je poznato da je religija stoljećima bila razjedinjavajuća snaga. Uspije li crkvama svladati sve što ih je stoljećima međusobno razdvajalo, ne bi li to moglo dovesti do ujedinjenja svih naroda?
Jedva da postoji neki razuman čovjek, koji ne bi smatrao ujedinjenje čovječanstva najpoželjnijim ciljem. Međutim, postizanje tog cilja izgleda vrlo nevjerojatnim, jer postoji opasnost da sva ljudska nastojanja usmjerena u tom pravcu promaše zbog stoljećima stare mržnje, nepovjerenja i sumnje. No, može li biti da crkve otvaraju sada put k svjetskoj kooperaciji? Nije li nezamislivo da bi politički vođe popustili jakom pritisku ujedinjenje crkve i prekinuli svoju samoubilačku trku u naoružavanju?
U kojoj su mjeri već uspjela nastojanja crkava da se ujedine? Pozabavimo se sada malo pobliže Glavnom skupštinom ekumenskog savjeta crkava, koja je zasjedala 1983. godine.
[Bilješka]
a Liturgija je tako imenovana po jednoj konferenciji komisije ESC za vjeru i crkveni ustav, koja je 1982. zasjedala u Limi (Peru) a kojoj su prisustvovali protestantski, ortodoksni i katolički teolozi. Na istoj je konferenciji usvojen “Lima papir”, nazvan također konvergencijom, odnosno izražavanjem težnje za istim ciljem po pitanju “krštenja, pričesti i službe”, koji prema pisanju New York Times-a “predočava nekim crkvama potrebu priznavanja da je moguće različito razmatranje tema kao što su krštenje, pričest i zaređenje.”