Svjetski izvještaj

◼ Afrika

Afrika je po veličini drugi kontinent naše planete i na nju otpada petina Zemljine ukupne kopnene mase. Duž ekvatora nalazimo tropske šume i izuzetno raznolik životinjski svijet, među ostalim, slonove, žirafe i lavove. Na sjeveru se nalazi Sahara, najveća pustinja na svijetu. Na Crnom kontinentu, kako ga neki znaju zvati, svjetlo Božje Riječi sve više sja (Mat. 4:16).

U Gani su šestogodišnju Marie djeca iz razreda dovukla pred učitelja, optužujući je da ne zatvara oči i ne kaže “amen” kad se razred moli. Učitelj je zatražio objašnjenje. Marie je mirno objasnila: “Vi se molite Isusu, no ja sam putem biblijskog studija sa svojom obitelji naučila da se trebamo moliti samo Jehovi preko Isusa. Kako onda mogu reći ‘amen’ kad se vi molite?” Učitelj se veoma iznenadio i rekao je razredu: “Ostavite je na miru, ona je Jehovin svjedok.” Kasnije je majka male Marie poslala učitelju knjigu Moja knjiga biblijskih priča. Učitelj je koristi kao udžbenik na temelju kojeg povremeno poučava djecu o Bibliji.

Godine 1996. Alfred, koji živi u Gvineji, došao je u doticaj s istinom i dobio neku biblijsku literaturu. Ubrzo nakon toga vratio se u svoje selo. Na temelju toga što je kratko kontaktirao s Jehovinim svjedocima uvjerio se da je dužan govoriti drugima o onome što je saznao. Alfred je ujedno odlučio da, dok čeka odgovor Svjedoka kojima je napisao pismo, sagradi Dvoranu Kraljevstva. Godine 1998. sagradio je skromnu dvoranu, no seljani su je srušili. Sagradio je i drugu dvoranu, koju su također uništili. Isto se desilo i treći put.

Alfred se zbog toga obratio poglavici sela. Dogovoreno je da se sastanu Alfred i njegovi protivnici. Nakon što je sve pažljivo saslušao, poglavica je Alfredu dozvolio da sagradi Dvoranu Kraljevstva i dao mu lijep komad zemlje uz glavni put na ulazu u selo. Alfred i Daniel, kojeg je poučavao o Bibliji, 14 su dana gradili novu Dvoranu Kraljevstva, koristeći bambus i druge materijale iz šume.

Čim je dvorana bila dovršena, počeli su održavati sastanke na kojima su razmatrali brošure koje su imali. Poglavica sela redovito je prisustvovao sastancima. Kad je podružnica doznala za to, organiziralo se da ih redovito posjećuju specijalni pioniri koji bi ih poučavali o tome kako ispravno voditi studij i pomagati zainteresiranima. Kad je pokrajinski nadglednik posjetio selo, od 400 stanovnika 69 je prisustvovalo njegovom govoru.

Joshua i Susan, koji žive na zapadu Kenije, imali su tešku prometnu nesreću i završili su u bolnici. Prijatelji iz njihove crkve došli su im u posjet i rekli da je ta nesreća sigurno Božja kazna. Budući da su supružnici Joshua i Susan čitali Bibliju i časopise koje su dobili od Jehovinih svjedoka, znali su da Bog ne uzrokuje takve nesreće. Onima koji su im došli u posjet rekli su da ne trebaju više dolaziti ako je to jedina utjeha koju im mogu pružiti. Čim su bili pušteni iz bolnice, stupili su u vezu s Jehovinim svjedocima. U studenom su već oboje sudjelovali u službi propovijedanja, a krstili su se u veljači 2000. Joshua je stalni pomoćni pionir, a Susan je u travnju služila kao pomoćni pionir.

Otis se borio u građanskom ratu u Liberiji. Jednog dana on i njegov “prijatelj” uputili su se u jednu susjednu zemlju kako bi prodali automobil koji su ukrali. Međutim, Otisa je “prijatelj” namjerno pregazio, slomivši mu noge i kralježnicu, a potom je odjurio u automobilu. Otis je bio osakaćen i paraliziran od bedara nadolje. Često je razmišljao o tome da počini samoubojstvo, no situacija se promijenila kad je njegov otac počeo proučavati Bibliju s jednim specijalnim pionirom. Dok je Otis ležao paraliziran u krevetu, poruka nade koju je čuo iz očeve sobe ispunila ga je radošću. Zamolio je da se studij održava u njegovoj sobi kako bi mogao sudjelovati u njemu. Potaknut onim što je naučio, Otis je učinio promjene. Prestao je pušiti i počeo raditi na svojoj osobnosti. Danas Otis više ne misli toliko na svoju invalidnost. On je sada objavitelj dobre vijesti i stalno traži prilike da osobama koje prolaze kraj njegove kuće govori o svojoj nadi. Kad mu je bilo postavljeno pitanje što ga je uvjerilo da je stvarno našao pravu religiju, objasnio je da ga je uvjerilo to što su se Svjedoci osobno zanimali za njega. Otis je rekao: “Braća su mi svaki dan dolazila u posjet. To mi je vratilo samopoštovanje.”

Čovjek po imenu Avelino bio je pretplaćen na naše časopise, ali u dijelu Mozambika u kojem živi nije bilo Svjedoka. S vremenom je s njim započet biblijski studij putem pisama. Avelino je počeo govoriti drugima o svojoj novostečenoj spoznaji. Uskoro se više osoba počelo sastajati kako bi čitalo članke iz Kule stražare i knjige Raspravljanje na temelju Pisma. Doznavši za to, neka su braća doputovala kako bi propovijedala u tom području. Na svoje iznenađenje, našli su 30 osoba koje su bile povezane s tom grupom. Održano je javno predavanje kojem je prisustvovalo 90 osoba. Kad je u Nampuli održan sljedeći kongres, prisustvovalo mu je deset osoba iz te grupe. Jedna od njih ostala je u gradu te je za samo tjedan dana pročitala cijelu knjigu Spoznaja koja vodi do vječnog života. Zbog pokazanog interesa dva opća pionira preselila su se u to područje. Grupa odlično napreduje.

U Ruandi je u lipnju postignut novi najveći broj od 7 435 objavitelja. U toku službene godine u prosjeku je svaki peti objavitelj svaki mjesec služio u nekom vidu pionirske službe. Vodi se preko 12 000 biblijskih studija, a 30 716 osoba prisustvovalo je Spomen-svečanosti. U posljednje četiri godine sagrađena je i svečano otvorena 51 Dvorana Kraljevstva, a planira se izgradnja još 115 dvorana. Iako ulažu velik trud u izgradnju dvorana, objavitelji svaki mjesec provode prosječno 20 sati u službi propovijedanja.

Jedan mladi čovjek koji je živio u Gambiji želio se preseliti u Kanadu kako bi postao svećenik u Pentekostalnoj crkvi. U međuvremenu je radio kao tajnik mjesne pentekostalne crkve. On i njegova žena pristali su proučavati brošuru Što Bog zahtijeva od nas? Na studiju su im pokazane dodatne informacije iz Biblije prema prijevodu Novi svijet, uključujući i “Biblijske teme za razgovor” na kraju Biblije. Nakon toga više nisu kao prije svakog jutra pjevali vjerske pjesme, već su razmatrali neku od tema, tražeći sve navedene biblijske retke. Kad je primio pismo od crkve u kojem je bio pozvan na dvogodišnje školovanje na teološkom fakultetu u Kanadi, mladi je čovjek rekao: “Što će mi to? Sada imamo istinu!” On i njegova žena krstili su se nakon što su šest mjeseci proučavali Bibliju i sada revno prenose drugima divne istine koje su naučili i koje su im toliko pomogle.

◼ Sjeverna, Srednja i Južna Amerika

Sjeverna, Srednja i Južna Amerika nalaze se na dva kontinenta. Prostiru se od ledenog Arktika, kroz vruće i vlažne tropske predjele pa sve do Antarktike. U Južnoj Americi ima više biljnih i životinjskih vrsta nego bilo gdje drugdje na Zemlji. Na oba kontinenta revno se propovijeda dobra vijest.

Jedan čovjek iz Bolivije zanemarivao je svoju ženu i dvoje djece. Bio je ogrezao u porocima, kao što su opijanje i žvakanje lišća koke. Prihvatio je biblijski studij i postupno nadvladao svoje loše navike. Uznemiren zbog toga što je njegova žena nepopustljivo odbijala priključiti mu se u proučavanju Biblije, rekao joj je da će možda prekinuti biblijski studij i vratiti se prijašnjem načinu života. To je jako pogodilo njegovu ženu kojoj se puno više sviđao muž kakav je sada. Upitala ga je što ga je pokolebalo. Odgovorio joj je da ne želi ići u Dvoranu Kraljevstva bez svoje obitelji. Nato je njegova žena pristala proučavati Bibliju. Ujedno je prisustvovala oblasnom kongresu na kojem se njen muž krstio.

U Brazilu je tijekom 2000. službene godine postignut velik napredak u djelu propovijedanja gluhim osobama, kojih u toj zemlji ima oko 1 700 000. Osamnaest specijalnih pionira koji znaju brazilski znakovni jezik poslano je u gradove u kojima živi velik broj gluhih osoba. Osim toga, zahvaljujući tome što je u rujnu 1999. osnovan prevodilački tim za brazilski znakovni jezik, na Oblasnom kongresu “Izvršitelji Božje riječi” bilo je moguće prvi put prikazati videosnimke biblijske drame, glavnih govora i pjesama Kraljevstva. Društvo trenutno priprema nekoliko publikacija na videokasetama na brazilskom znakovnom jeziku koje će gluhim osobama pomoći da još bolje upoznaju biblijsku istinu. U Brazilu sada postoji 16 skupština i 87 grupa koje djeluju na znakovnom jeziku.

Nakon što je četiri godine studirao sociologiju, Michael je otišao u jedno rimokatoličko sjemenište u Torontu (Kanada). Želio je postati svećenik. Michael se sjeća kako je jedan od njegovih profesora, rimokatolički monsinjor, rekao na nastavi da se Bogu u molitvi može pristupiti na nekoliko načina, a ne samo preko Isusa Krista. Michael se usprotivio monsinjoru, citirajući Isusove riječi iz Ivana 14:6: “Nitko ne dolazi Ocu osim preko mene.” Monsinjor je nato oštro odgovorio kako bi studentima bilo bolje da Bibliju prepuste njemu i posvete se drugim predmetima.

Michael je telefonirao u podružnicu Društva u Kanadi i zamolio za duhovnu pomoć. Želio je proučavati dvaput tjedno, a ponekad bi u toku samo jednog studija prešao dva poglavlja iz knjige Spoznaja koja vodi do vječnog života. Michael je zatim napustio tu vjersku instituciju i zaposlio se u jednom uredu. Devetog listopada 1999. razgledao je objekte podružnice Društva u Kanadi. Ta je posjeta pozitivno utjecala na njega jer je nakon nje odlučio pohađati sve skupštinske sastanke, voditi zabilješke i davati dobro pripremljene komentare. Michael se krstio 19. veljače 2000, a od rujna služi kao opći pionir.

Jedna sestra iz Kostarike postala je malodušna zbog brojnih problema i životnih pritisaka s kojima se mora boriti. Nakon jedne nesreće ostala je vezana za invalidska kolica. Od smrti svoje majke jedini je skrbnik oca koji je slijep i usto psihički bolesnik te odrasle sestre i brata koji su mentalno hendikepirani. Ona kuha, čisti kuću, pere odjeću i brine se za obitelj — sve to čini vezana za invalidska kolica. Kako je željela što je moguće više sudjelovati u službi propovijedanja, starješine u skupštini s ljubavlju su joj pomogli da analizira mogućnosti koje joj stoje na raspolaganju. Jedan od prijedloga bio je da se svakoga dana na 20 do 30 minuta izveze na pločnik. Pored njene kuće prolazi mnogo ljudi koji idu na obližnju autobusnu stanicu ili dolaze s nje. Ohrabrili su je da razgovara s tim ljudima te da im nudi traktate ili časopise, čak i da vrši ponovne posjete kod onih koji tu često prolaze. Upravo je to i učinila. Ozbiljno je razmišljala o riječima apostola Pavla zapisanim u Rimljanima 1:14, 15: “Dužnik sam i Grcima i barbarima, i mudrima i bezumnima; stoga, što se mene tiče, gorljivo želim objaviti dobru vijest i vama u Rimu.” Sestra je shvatila da i ona nešto duguje svojim bližnjima. Iz načina na koji sada priča o službi propovijedanja jasno je vidljivo da joj njena sveta služba doista pričinjava radost i pruža zadovoljstvo.

Jedan par misionara u Ekvadoru pokušao je doprijeti do što više ljudi u samom centru grada Guayaquila. Međutim, zbog strogih sigurnosnih mjera nije im bilo dopušteno da uđu u jednu veliku višekatnicu. Mada su uspjeli razgovarati s 20-ak zaposlenika i čuvara u toj zgradi, i to manje-više preko interfona, nisu razgovarali ni s kim od stanara. Zbog toga su odlučili porazgovarati s glavnim upraviteljem čitavog objekta. Nakon što su mu objasnili kako je svrha njihove posjete da se učvrste moralne i duhovne vrijednosti unutar obitelji, upravitelj je odgovorio: “Mislim da bi to svatko trebao poslušati!” Zatim je svojoj tajnici izdiktirao sljedeću poruku i zamolio je da je stavi na oglasnu ploču: “U nedjelju poslijepodne gđa Gabi März razgovarat će sa stanarima ove zgrade u sklopu jednog obrazovnog djela čija je svrha unapređivanje moralnih vrijednosti. Ukoliko nekome od vas to ne odgovara, molim vas da me o tome obavijestite. Glavni upravitelj.”

Misionari su počeli svjedočiti od stana na vrhu zgrade, gdje su uspostavili biblijski studij s ravnateljem jedne škole. Na katu ispod započeli su tri studija. Jedna je obitelj prisustvovala Spomen-svečanosti, a potom posjetila podružnicu Društva. Sve u svemu, misionari su u ovoj dobro osiguranoj zgradi u koju dotad nitko od braće nije uspio ući uspostavili 16 biblijskih studija.

Jessica, 15-godišnja pionirka koja živi u Peruu, jedini je Svjedok u obitelji. Cipele u kojima je išla u službu propovijedanja bile su toliko iznošene da je zamolila oca da joj kupi nove. Otac joj je odbrusio: “Neka ti Jehova nabavi cipele!” Sestra je otišla u službu u svojim iznošenim cipelama, no na povratku kući prošla je pored kuće jednog brata koji je postolar. Brat ju je pozvao i rekao: “Uđi, molim te. Danas sam napravio nešto za tebe!” Potom joj je dao nove cipele. Kad je vidio nove cipele na njenim nogama, iznenađeni otac upitao ju je otkud joj cipele. Jessica mu je odgovorila: “Jehova mi ih je nabavio!”

Strano govorno područje u Sjedinjenim Državama sve je veće. U službi na tom području koje uključuje 31 jezik bez engleskog i španjolskog sudjeluje preko 16 000 objavitelja. Tijekom 2000. službene godine u Sjedinjenim Državama osnovano je 11 novih skupština koje sastanke održavaju na nekom stranom jeziku, pa tako i prva na kambodžanskom te na jeziku hmong.

◼ Azija

Ovaj je kontinent najveći na Zemlji, a raznolikost njegove klime i vegetacije varira od polarne do tropske. U Aziji, u Tibetskom visočju, nalaze se najviše planine na Zemlji. Velik dio stanovništva Azije još nije čuo dobru vijest, premda se mnogo čini kako bi se doprlo do što je moguće više ljudi. U ovom su dijelu izvještaja uključena i iskustva s otoka Japana i Tajvana, jer su tijesno povezani s azijskim kopnom.

U Dacci, glavnom gradu Bangladeša, Oblasnom kongresu “Božja proročanska riječ” prisustvovalo je 140 osoba. Braća su naporno radila kako bi očistila dvoranu i nakon toga podij prekrasno ukrasila cvijećem. Jedan radnik koji radi u ovom objektu rekao je: “U svojih 14 godina koliko radim ovdje još nikada nisam vidio tako organizirane, uredne ljude poput vas. Zahvaljujući vama ovaj je prostor čist i svet.”

Budući da je međunarodno bratstvo s puno ljubavi ponudilo pomoć oko gradnje Dvorana Kraljevstva, u Indiji se organiziralo gradnju ili renoviranje 250 dvorana. Ova ponuđena pomoć potaknula je tamošnju braću da pripomognu na svaki mogući način. Jedan je ostarjeli brat poklonio 420 četvornih metara zemljišta za gradnju dvorane. No, braća koja su ispitivala teren ustanovila su da nije prikladan za gradnju, jer bi u vrijeme monsuna bio preplavljen. Kada su braća to rekla ovom ostarjelom bratu, on im je pokazao svu svoju zemlju i zamolio ih da odaberu ono mjesto koje bi bilo najbolje za gradnju dvorane. Rekao je: “Prije nego umrem, volio bih na ovom mjestu vidjeti lijepu Dvoranu Kraljevstva i za to ću rado dati sve što imam.”

Kim Hyo-sook, koja živi u Seoulu (Koreja), nije imala mnogo radosti ni uspjeha kao pionir, pa joj je pokrajinski nadglednik predložio da uzme područje. Rekla je: “Poslušala sam taj savjet i ubrzo sam se upoznala i sprijateljila sa stanarima na svom području. Vrijeme svojih posjeta prilagodila sam vremenu koje njima odgovara. Rezultat toga bio je da se broj mojih ponovnih posjeta povećao s 35 na preko 80 mjesečno, a vodim i sedam biblijskih studija. Sada doista imam veliku radost.”

Sam živi u Izraelu i jedini je Svjedok u školi koju pohađa. On je i jedini učenik u razredu koji nije želio uzeti ogledni primjerak ukradenog testa. Kada je ispit prošao, ravnatelj je doznao da su svi u razredu osim Sama varali. Sam je za nagradu dobio najvišu ocjenu iz testa. Ovaj je događaj doveo do davanja odličnog svjedočanstva tom mješovitom razredu učenika u kojem ima i katolika i muslimana te njihovim nastavnicima.

Jedna 83-godišnja sestra iz Japana odlučila je superbrzim putničkim vlakom posjetiti svog sina. Dok je za njega pripremala nove časopise, sjetila se da ima još mnogo časopisa koje nije podijelila, pa je i njih stavila u torbu. Znala je da je putnicima na dugim putovanjima dosadno, pa je razmišljala kako bi u vlaku mogla uručiti nešto časopisa. Dok su putovali, čovjek koji je sjedio do nje upitao ju je što je to tako pomno čitala. Rado je uzeo časopise i počeo sa zanimanjem čitati. Vidjevši to, nekoliko drugih putnika pitalo je mogu li i oni dobiti časopise. Kada je sestra stigla na svoje odredište i vidjela da njen sin još nije došao po nju, iskoristila je vrijeme i svjedočila ljudima koji su čekali vlak. Dok je njen sin stigao, uručila je 40 časopisa, tako da joj više nijedan nije ostao za njega!

Premda je budizam dugo vremena tradicionalna religija u Mongoliji, mnogi ljudi koji tamo žive su ateisti. Za tu je zemlju bio pripremljen četverostranični traktat Koliko ti je život dragocjen? Traktat govori o opasnostima povezanim s uživanjem duhana, što je većini ljudi vrlo privlačna tema. U studenom i prosincu 1999. provedena je jedna posebna kampanja u kojoj je sudjelovalo svih 22 objavitelja. Rijetko tko nije uzeo traktat. U glavnom gradu, Ulan Batoru, u prvih deset dana podijeljeno je gotovo 10 000 traktata. Mnogi su se vladini službenici pohvalno izrazili o kampanji. O ovoj posebnoj akciji govorilo se u nekoliko navrata na televiziji i radiju, a i tri su lista pisala članke o njoj. Započeti su brojni biblijski studiji.

Istina dopire i u najudaljenija mjesta. U Kazahstanu se nalazi kažnjenička kolonija u kojoj boravi preko 1 000 kažnjenika. Godine 1997. dva Jehovina svjedoka posjetila su upravitelja kolonije kako bi dobila dopuštenje da razgovaraju o biblijskim istinama s nekima od zatvorenika koji su pisali tamošnjem uredu Svjedoka. Kratko nakon toga Jehovini svjedoci počeli su proučavati s 20 zatvorenika. Četvorica od njih 1998. postali su nekršteni objavitelji i dozvoljeno im je da održavaju skupštinske sastanke. Kada je uprava vidjela pozitivan učinak koji ima učenje Jehovinih svjedoka na zatvorenike, dozvolila je objaviteljima da preko zatvorskog radija emitiraju javna predavanja. Sada svi zatvorenici imaju mogućnost slušati te radioprijenose.

Uprava kažnjeničke kolonije sve se više uvjeravala da religija Jehovinih svjedoka nije samo neka maska kojom se skriva pravo lice. Jedno iskustvo pomoglo je upravi da se uvjeri u to. Zatvorenicima nije dozvoljeno posjedovati novac u zatvoru, budući da njime ovdje mogu nabaviti gotovo sve, uključujući i drogu. Međutim, jedan je zatvorenik redovito primao pakete u kojima je bio i novac. Kako je duhovno napredovao, biblijski školovana savjest počela ga je uznemiravati. Jednom je prilikom starješini koji ga je posjetio u koloniji želio dati nešto novca. Taj je novac namjeravao priložiti za djelo Kraljevstva, no starješina je odbio primiti ga, jer je znao da zatvorska pravila ne dopuštaju iznošenje novca zatvorenika iz zatvora. Starješina je tom mladiću jednostavno rekao: “Napravi s novcem ono što ti nalaže savjest.” Zatvorenik je otišao do glavnog stražara, stavio novac na njegov stol i rekao: “Moja mi biblijski školovana savjest ne dozvoljava da ovdje imam novac. Učinite s njim što želite.” Čuvar se toliko iznenadio da je rekao: “Svih ovih 20 godina koliko radim u kažnjeničkoj koloniji još nikada nisam doživio da netko dobrovoljno preda svoj novac!”

Jedna je sestra predavala u jednoj školi u Maleziji. Jednog je dana svojoj kolegici govorila o Jehovi i njegovim obećanjima. Kolegica joj je rekla da je jako razočarana jer joj bogovi koje je obožavala nisu pomogli riješiti probleme. Molila se Buddhi, raznim kineskim bogovima, pa čak i Isusu Kristu. Činilo se da sve to nije pomoglo.

Ovu su ženu stalno napadali demoni. Noću je malo spavala. Danju su je duhovi ometali u poslu, pa ga nije mogla dobro obavljati. Budući da je bila toliko očajna u životu, obraćala se duhovnim medijima za pomoć, no to je samo pogoršalo situaciju.

Sestra je kolegici ukazala na Priče Salamunove 18:10, gdje stoji da je ‘tvrda kula ime Jehovino’. Jehova štiti one koji s vjerom prizivaju njegovo ime. Sestra je kolegicu ohrabrila da se moli Jehovi Bogu kada je demoni opet budu uznemiravali.

Već sljedećeg dana kolegica je rekla sestri da je molila Jehovu za pomoć i demoni su otišli od nje. Započet je biblijski studij i ona je brzo napredovala. Bacila je sve predmete povezane s krivim obožavanjem i demoni su je prestali uznemiravati. Krstila se na nedavnom pokrajinskom sastanku.

U razdoblju od gotovo 50 godina mladi Svjedoci na Tajvanu morali su služiti duge zatvorske kazne zbog toga što su odlučni sačuvati kršćansku neutralnost. Posljednjih su se godina u tom pogledu odigrale značajne promjene. Budući da je bilo regrutirano više mladića nego ih je vojska stvarno mogla obučiti, donesena je odluka da se promjenom u zakonu o vojnoj službi omogući da određeni broj vojnih obveznika služi civilnu službu. Službene osobe pritom su se služile iskustvom drugih zemalja, onim što su one učinile s onima koji zbog savjesti odbijaju služiti vojsku. Oni koji ulažu prigovor savjesti i radije služe civilnu službu u nadležnosti države nego da idu u zatvor moraju ispuniti jednu molbu. U skladu s ovom novom odredbom, oni koji će provesti 33 mjeseca u toj alternativnoj službi imat će slobodne vikende, a izgleda i velik broj slobodnih večeri, što će im omogućiti da sudjeluju u duhovnim aktivnostima.

◼ Evropa

Premda se Evropu dugo smatra kontinentom, ona se ustvari pruža prema zapadu poput ogromnog poluotoka Evroazije. Apostol Pavao donio je dobru vijest u južnu Evropu prije skoro 2 000 godina. Kao što ćeš iz ovog izvještaja vidjeti, snažna poruka istine i dalje cvjeta na ovom dijelu Zemlje.

Jednog dana u Zagrebu (Hrvatska) jedna je sestra sjedila u parku. Primijetila je jednog mladića koji se skrivao iza grmlja. Bio je blijed i sav se tresao, pa je pomislila da je bolestan. Prišla mu je i rekla: “Mladiću, ako vam nije dobro, odvest ću vas liječniku.” On je rekao da je dobro, iako je još uvijek drhtao. Zatim ga je pitala: “Jeste li gladni? Hoćete li da vam donesem nešto za jelo?” Odgovorio je: “Ne. Molim vas, nemojte mi se približavati. Traži me policija pa mogu misliti da smo zajedno.” Sestra je upitala: “Što ste učinili?” Mladić je priznao da je opljačkao jednu trgovinu i rekao: “Sve je tu u mom džepu. Tako me strah policije i zatvora.” Sestra se sažalila i željela mu je pomoći. Pozvala ga je da sjedne pored nje tako da mogu porazgovarati o tome. Rekla mu je da će mu Jehova Bog dati mudrost tako da zna što će reći kad se vrati u trgovinu koju je opljačkao. On je pažljivo slušao, ali je još uvijek drhtao od straha. Savjetovala ga je: “Tražite vlasnika, priznajte mu da ste ukrali novac i da ga želite vratiti.” Dok su pričali, pored njih je prošla susjeda naše sestre i obratila joj se po imenu. Tako je čovjek saznao njeno ime.

Nedugo nakon toga sestra se iznenadila kad je u jednim novinama pronašla pismo upućeno njoj. U pismu je stajalo: “Gospođo Barice, puno vam hvala za vaš ljubazan savjet. Hvala, hvala, hvala — spasili ste me od zatvora. Ne mogu vam zahvaliti osobno jer ne znam vašu adresu. Ali pišem vam tako da mnogi koji se nađu u sličnoj situaciji mogu ovo pročitati i obratiti se pravom Bogu koji pomaže, Jehovi! Vratio sam novac. Vlasnik je rekao da je ukradeno 1 500 kuna. Ali ja sam iz džepa izvadio 1 700 kuna. On je rekao da 200 kuna zadržim zato što u blagajni nedostaje samo 1 500 kuna. Odvratio sam: ‘Ne, gospodine, ja u džepu nisam imao ni kune; nisam imao niti za kruh.’ Nato mi je vlasnik dao neke stvari. Rekao je: ‘Ovih 200 kuna je tvoje.’ Osim toga, dao mi je 500 kuna, dva kruha, dva mlijeka u tetrapaku, pet jogurta, pola kilograma salame i dječju hranu. Rekao je: ‘Ovo ti dajem zato što si pošten čovjek koji je priznao svoju grešku.’ Samo Bogu i vama mogu zahvaliti što nisam završio u zatvoru. Još jednom puno, puno hvala!”

Kopenhagen u Danskoj jedna je od najvećih evropskih luka. U nju, osim trajekata, svake godine pristane više od 2 000 brodova. Kad su se neka braća popela na jedan brod i pitala neke članove posade jesu li čuli za Jehovine svjedoke, oni su odgovorili da jesu. Zatim su rekli da je jedan Jehovin svjedok čak s njima na brodu. Braća su htjela upoznati svog suvjernika. Kad su se upoznali, saznali su da se još nije krstio. Bio je s jednog malog otoka u Tihom oceanu na kojem živi samo 2 000 ljudi. Na tom otoku nema Svjedoka, a on je upoznao istinu putem literature koju je dobio u nekoliko luka širom svijeta. Osim što je sam pročitao tu literaturu, odnio ju je kući svojoj ženi. Oboje su se složili da su pronašli istinu. Drugim je članovima posade gorljivo svjedočio o onome što je naučio. Pretplatio se na naše časopise, a braća su obećala da će informacije o njemu i njegovoj ženi svakako prenijeti njima najbližoj skupštini.

Objavitelji u Bremerhavenu (Njemačka) redovito u luci nude literaturu onima koji rade na brodovima i vozačima koji ukrcavaju teret u svoje kamione ili ga pak iskrcavaju. Jedan je brat rekao da je razgovarao s vozačima iz 48 zemalja. “Da bismo tim ljudima mogli dati ono što im treba”, objašnjava on, “u našem automobilu imamo literaturu na 39 jezika.” Nekoliko ruskih vozača kamiona dolazilo je na sastanke dok su bili u toj luci. Jednog nedjeljnog poslijepodneva Fred i Christian vidjeli su da se jedan od najvećih putničkih brodova na svijetu nalazi na suhom doku. Na brodu je bilo 950 članova posade 50 različitih narodnosti! Kad su došli na brod, prišao im je jedan mornar s nekog pacifičkog otoka i upitao ih: “Imate li onu žutu knjigu sa slikama u boji?” Mislio je na knjigu Moja knjiga biblijskih priča. Braća je nisu imala, na što se mornar jako razočarao. I tako se, nakon što su podijelili svu literaturu, Fred odvezao u Betel u Seltersu — za taj je put u oba smjera potrebno najmanje deset sati — kako bi uzeo još literature. Sljedećeg su dana članovima posade uručili 900 časopisa, 300 brošura i 850 knjiga! Fred je našao i onog prijaznog mornara te mu dao žutu knjigu koju je tražio. “Kad je čuo da smo vozili više od 1 000 kilometara da nabavimo knjigu”, objašnjava Fred, “oči su mu bile pune suza.”

Početkom 1998. jedna mala privatna radiostanica u Luksemburgu telefonom je anketirala svoje slušatelje i pitala ih kakvi su im životni ciljevi i očekivanja. Telefonske su brojeve birali nasumce. Spiker je prilikom biranja jednog broja pomiješao brojeve gradova i počeo razgovarati s jednom ženom koja je živjela u 400 kilometara udaljenom Nürnbergu u Njemačkoj. Dojmilo ga se njeno opće znanje i pozitivan stav prema životu, pa je pitao kako je razvila tako dobro gledište. Ona je rekla da je Jehovin svjedok, shvaćajući da je ovo neočekivana prilika da posije sjeme istine o Kraljevstvu. Razgovor je pobudio spikerovu znatiželju i sestra je rekla da će ga ponovno nazvati. To je često i činila tijekom iduća dva mjeseca. Objasnila mu je više o Bogu, životu, Jehovinim svjedocima i odgovorila na mnoga pitanja. Spiker se jako zainteresirao i želio je naučiti još više. Telefonirao je jednoj skupštini u Luksemburgu, zamolio za biblijski studij i tražio informacije o sastancima. U Dvorani Kraljevstva dojmila ga se srdačna atmosfera i prijateljska dobrodošlica koja mu je izražena. To je bio dobar početak za biblijski studij s njim.

Krstio se 13 mjeseci nakon onog prvog telefonskog razgovora sa sestrom iz Njemačke. U listopadu 1999. postao je opći pionir. Kako je dobro što je ta sestra iz Njemačke rekla da je Svjedok, a zatim iskoristila priliku i posijala sjeme istine o Kraljevstvu.

Antonio iz Portugala počeo se jako interesirati za biblijsku poruku budući da ga je njegov tjelesni brat, Jehovin svjedok, posjećivao i s njim razgovarao o tome. Antonio je želio saznati više o Bibliji. Usrdno se molio za pomoć. Nedugo nakon toga posjetila su ga dva Svjedoka i počela s njim proučavati Bibliju. Kako je napredovao u spoznaji, Antonio se počeo mijenjati da svoj život dovede u sklad s Božjom voljom. Savjest ga je najprije potaknula da ostavi lov, sport kojim se strastveno bavio. Kad je kasnije shvatio pitanje kršćanske neutralnosti, odlučio je dati ostavku na ugledno mjesto gradonačelnika, a taj je posao obavljao 15 godina. Iako su na njega vršili pritisak da razmisli o povlačenju ostavke, savjet iz Jakova 4:4 dao mu je snagu da to odbije. Brzo je napredovao te su i on i njegova žena razvili prisniji odnos s Jehovom i počeli dolaziti na skupštinske sastanke. Za kratko vrijeme počeli su ići u službu propovijedanja i krstili se.

Iz Španjolske dolazi iskustvo jednog brata kojeg je prije mnogo godina jedan kolega na poslu maltretirao zbog njegove vjere. Kolega je mjesecima ismijavao i kritizirao religiju tog brata. Brat je osjećao da to više ne može izdržati, pa se molio Jehovi da mu u toj teškoj situaciji pomogne da postupi kao što bi postupio Krist, a ne da vrati zlo za zlo. Na bratovo iznenađenje, kolega je promijenio svoj stav. Čak mu se i ispričao te obećao bratu da pred njim nikad više neće loše govoriti o Bogu. Nedugo nakon toga kolega je otišao iz poduzeća.

Prošle su 24 godine dok brat nije ponovno susreo svog bivšeg kolegu. Ovaj je put to bilo u Dvorani Kraljevstva u kojoj je taj brat trebao održati predavanje. Kolega mu je rekao da je proučavao Bibliju i krstio se kao Svjedok. Nadalje, objasnio mu je da, premda je od toga prošlo mnogo godina, nikad nije zaboravio “onog Svjedoka koji je s toliko strpljenja izdržao stalno izrugivanje na svoj račun i na račun svog Boga”.

Otočne zemlje

Otoka ima raznih veličina, ali se razlikuju od kontinenata, koji su mnogo veći. Iako smo ovdje uvrstili i otočni kontinent Australiju, najveći je otok Grenland, koji se prostire na 2 200 000 kvadratnih kilometara. Površina najmanjih otoka manja je od površine stambenog bloka. Pored ovih najvećih i najmanjih otoka postoje još tisuće otoka. Razmotrimo nekoliko iskustava s nekih od njih.

U Australiji je jedna sestra u službi od kuće do kuće naišla na ženu koja naizgled nije pokazivala velik interes za Božju Riječ. Iako je žena uzela traktat, sestra je mislila da neće mnogo učiniti na ponovnom posjetu. Isprva nije uspijevala pronaći ženu kod kuće, no uporno ju je nastavila tražiti. Kada je sestra konačno ponovno stupila u kontakt s njom, žena je objasnila da je nakon što ju je sestra prvi put posjetila kupila skupu Bibliju. Sestra je sa ženom počela proučavati Bibliju. Žena sada radi velike promjene kako bi svoj život uskladila s kršćanskim načelima. Posjećuje sve sastanke.

Jedan je brat svjedočeći od kuće do kuće u Dominikanskoj Republici naišao na jednu 60-godišnju ženu. Brat joj je na kraju razgovora pružio ruku kako bi se pozdravio s njom. Kada ona nije reagirala, shvatio je da je slijepa. Brat je obećao da će ponovno navratiti.

Kada je ponovno došao, žena je rekla da je razgovarala s kćerkom o tome kako ju je iznenadilo da se netko interesira za nju unatoč tome što je slijepa. Tada mu je objasnila da su joj rekli kako nema nade da joj se vrati vid. Brat joj je govorio o Bogu koji daje nadu i pročitao neke biblijske izvještaje o tome kako je Isus vraćao slijepima vid (Matej 9:27-30). Žene se to duboko dojmilo.

Brat se kasnije raspitao u Zavodu za slijepe može li se išta učiniti za ovu ženu. Dogovorio je da žena dođe na konzultaciju i kada je došla, rečeno joj je da bi se operacijom vjerojatno vratilo vid. Operacija je uspjela. Sve to vrijeme žena je nastavila usvajati biblijsku spoznaju. Nakon operacije počela je čitati knjigu Moja knjiga biblijskih priča i pročitala ju je za nekoliko tjedana. Zatim je proučavala brošuru Što Bog zahtijeva od nas? i knjigu Spoznaja koja vodi do vječnog života. Sastanke je pohađala redovito još prije operacije, a otkad joj je vraćen vid, nikad ne izostaje. Počela je drugima govoriti o onome što je učila kao i o pomoći koja joj je pružena kako bi joj se vratio vid. Krstila se 1999. na oblasnom kongresu.

Dok je svjedočila na otoku Réunionu, jedna je sestra ponudila naše časopise jednoj ženi. Žena je odvratila: “Nema svrhe, ne znam čitati.” Sestra je ponudila da je nauči čitati, što je žena rado prihvatila. Sestra je ponovno navratila s brošurama Nauči čitati i pisati te Raduj se zauvijek životu na Zemlji! Poduka iz čitanja trajala je pola sata, a biblijski studij narednih pola sata. Žena je brzo napredovala kako u čitanju tako i u razumijevanju istine.

Premda su je njena djeca nastojala odvratiti od proučavanja, žena im je rekla da će nastaviti sa studijem. Uskoro se s njom proučavalo knjigu Spoznaja i počela je redovito posjećivati sastanke. Nedavno se krstila. Budući da je sada pismena, može čitati Bibliju i na njoj temeljene publikacije.

Jedna je sestra na Sjevernom otoku Novog Zelanda započela biblijski studij s mladom ženom imenom Hina. Nakon što su dva puta održale studij s brošurom Zahtjevi, Hina je rekla sestri da želi postati Jehovin svjedok te da namjerava ostaviti svog dečka, istaknutog člana jedne mjesne bande. Hrabro se suočila s njim i rekla mu što namjerava učiniti. Na njeno iznenađenje, on joj je samo odgovorio: “U redu.”

Kasnije se njen dečko predomislio, pa je planirao osvetiti se Hini, ali i Jehovinim svjedocima. Odlučio je izrešetati Dvoranu Kraljevstva i prisutne u njoj. No jedan bivši član bande predložio je tom mladiću da ode na sastanak Svjedoka i izvidi kakvi su to ljudi prije nego poduzme tako drastičnu akciju. Mladić se složio s tim i te je večeri prisustvovao Teokratskoj školi propovijedanja. Bio je toliko zadivljen da je sazvao sastanak bande na kojem je prisutnima objasnio da sada želi postati Jehovin svjedok! Kasnije je na jednom redovnom okupljanju bande na groblju zakopao svoje oznake (obilježja pripadnosti bandi), zorno pokazujući da je gotovo s njegovim prijašnjim načinom života, koji je podrazumijevao uživanje droge i nezakonitu trgovinu alkoholnim pićima. On i Hina redovito dolaze na sastanke. Sada su zakonski vjenčani, a Hina se nedavno krstila. Njen je suprug odlučio ispuniti preduvjete kako bi se i on mogao krstiti.

Podružnica na Trinidadu pokrenula je jednu posebnu akciju s izdanjima časopisa Probudite se! od 8. i 22. veljače 2000. Uvodna serija članaka prvog izdanja govorila je o obiteljima bez oca, a drugog o samoubojstvima. Cilj ove akcije bio je posjetiti organizacije za socijalnu skrb, policijske stanice, škole, ministre vlade, članove parlamenta, nevladine i druge organizacije koje bi ove teme naročito mogle zanimati.

Jedan nepotpuni izvještaj pokazuje da je bio uručen 14 941 časopis, 1 374 knjige i 90 brošura. Zahvaljujući ovoj akciji izvršeno je 860 ponovnih posjeta i započeto 29 biblijskih studija, većinom s osobama do kojih se uobičajenim načinom svjedočenja vjerojatno ne bi uspjelo stupiti u kontakt. Nekoliko ministara vlade i vladinih službenika poslalo je pisma u kojima izražavaju cijenjenje za djelo Jehovinih svjedoka. Jedno takvo pismo poslalo je i Ministarstvo pravosuđa. U pismu je stajalo: “Hvala vam za primjerke (...) časopisa Probudite se! koje ste nam poklonili. (...) Pokazali su se izuzetno poučnima. Bit ćemo vam zahvalni ako nam možete dostaviti još šest primjeraka kako bismo ih mogli podijeliti različitim odjelima svog ministarstva. Usto, ako budete imali bilo kakav materijal koji govori o obiteljskom životu, a mogao bi nam pomoći u izvršavanju naše djelatnosti, molimo vas da nam proslijedite te informacije.” Pismo je osobno potpisao državni tužitelj.