Možeš li razlikovati ispravno od pogrešnog?

“Bio sam osobno odgovoran za ubojstvo oko 25 ljudi. (...) Te slike pojavljuju mi se u mislima svaku noć i svaki dan. Imam noćne more. (...) Znam otići nekamo i vidjeti lice koje me podsjeća na ljude koje sam ubio. To vidim tako jasno, kao da se dogodilo danas, ovog trenutka. (...) Ne mogu si oprostiti to što sam učinio” (V.S.). “Bilo mi je naređeno da odem tamo i uništim neprijatelja. (...) Nisam zastao i razmišljao o neprijatelju kao o muškarcima, ženama i djeci. (...) Tada sam smatrao, i još uvijek smatram, da sam postupio po naredbi, te sam izvršio dobivene zapovijedi i ne osjećam se krivim zbog toga” (W.C.).

ŠESNAESTOG ožujka 1968. dva gore citirana čovjeka sudjelovala su u onome što je kasnije proglašeno sramotnim ratnim zločinom. Oni su zajedno s ostalim vojnicima ušli u jedno malo vijetnamsko selo i izvršili pokolj nad stotinama civila — uključujući i žene, djecu i starce. No zapazi različite reakcije te dvojice vojnika. Prvog vojnika nesumnjivo muči to što je učinio. Drugi smatra da su njegovi postupci bili opravdani. Kako to da dva čovjeka mogu reagirati tako različito na isto iskustvo?

Odgovor je povezan sa savješću — sposobnošću koju smo dobili od Boga i koja nam pomaže da se otvoreno preispitamo i da prosudimo svoje postupke i namjere. Savjest je naš unutarnji osjećaj za dobro i loše.

Kad donose odluke, neki ljudi služe se sljedećom izrekom: “Neka ti savjest bude vodič.” Nažalost, savjest nije uvijek pouzdana. Ustvari, mnogi su ljudi tolerirali pa čak i počinili strašna zvjerstva, a da ih njihova savjest nije nimalo uznemiravala (Ivan 16:2; Djela apostolska 8:1). Baš kao što je engleski romanopisac Samuel Butler jednom primijetio, savjest “brzo prestaje govoriti onom tko je ne želi slušati”.

Možeš li se osloniti na svoju savjest? Kao što će to pokazati sljedeći članak, odgovor uvelike ovisi o tome koliko je školovana.

[Zahvala na stranici 3]

Gornji prizor iz rata: fotografija U.S. Signal Corps