Grijeh i Božje oproštenje

OPROŠTENJE je čin opraštanja prijestupniku, kojim se prema njemu prestaje osjećati srdžbu zbog njegovog prijestupa te se odriče svakog prava na uzvrat. Hebrejska riječ salách (oprostiti) koristi se samo u vezi s Božjim opraštanjem grešniku. Grčki izraz aphíemi doslovno znači “pustiti da ode”.

Pa ipak, Jehovino oproštenje nije potaknuto sentimentalnošću, jer on ne ostavlja da zloglasna djela prođu nekažnjeno (Psalam 99:8). Osoba mora priznati svoj grijeh, mora priznati da se radi o prijestupu protiv Boga, ispovjediti ga u potpunosti, osjećati duboku iskrenu tugu zbog štete koja je učinjena i biti odlučna okrenuti se od takvog načina postupanja ili navike (Psalam 32:5; 51:4; 1. Ivanova 1:8, 9; 2. Korinćanima 7:8-11). Mora učiniti sve što je u njenoj mogućnosti kako bi ispravila zlo ili štetu koja je učinjena (Matej 5:23, 24). Zatim se mora moliti Bogu, tražeći oproštenje na temelju Kristove otkupne žrtve (Efežanima 1:7).

Nadalje, opraštanje drugima zbog uvreda osobne prirode, bez obzira na to koliki je broj slučajeva u to uključen, jest kršćanski zahtjev (Luka 17:3, 4; Efežanima 4:32; Kološanima 3:13). Božje oproštenje ne uključuje one koji odbijaju opraštati drugima (Matej 6:14, 15). Međutim, čak i u slučaju da ozbiljan prijestup dovede do isključenja “zloga” iz kršćanske skupštine, ta bi osoba mogla nakon izvjesnog vremena dobiti oproštenje ukoliko dokaže da se uistinu pokajala. Tada svi u skupštini mogu potvrditi svoju ljubav prema njoj (1. Korinćanima 5:13; 2. Korinćanima 2:6-11). No od kršćana se ne zahtijeva da opraštaju onima koji bez pokajanja prakticiraju zlonamjeran, hotimičan grijeh. Takvi postaju Božjim neprijateljima (Jevrejima 10:26-31; Psalam 139:21, 22).