Pitanja čitalaca (3)
Koja je razlika između ogovaranja i klevetanja?
Dok ogovaranje u nekim slučajevima može biti više ili manje bezazleno (iako može prerasti u klevetanje ili dovesti do njega), klevetanje je uvijek štetno i uvijek izaziva bol i svađu. Do klevetanja može, ali i ne mora, doći iz zlobnih poticaja. U oba slučaja klevetnik se dovodi u loš položaj pred Bogom, jer ‘zametanje svađe među braćom’ spada u ono što Bog mrzi (Priče Salamunove 6:16-19). Grčka riječ za “klevetnika” ili “tužitelja” glasi diábolos. Ova se riječ koristi u Bibliji i kao titula za Sotonu ‘Đavla’, velikog Božjeg klevetnika (Ivan 8:44; Otkrivenje 12:9, 10; 1. Mojsijeva 3:2-5). Time se ukazuje na izvor takvih klevetničkih optužbi.
Klevetanje predstavlja kamen spoticanja za druge, osobito za onoga koga se kleveće. Zakon koji je Bog dao Izraelu nalagao je: “Ne raznosi klevete među svojim narodom; ne izvrgavaj pogibli krv svoga bližnjega” (3. Mojsijeva 19:16, St). Ukazujući na to da bi u nekim slučajevima lažne optužbe mogle zapravo dovesti do nečijeg pogubljenja, naglašena je ozbiljnost klevetanja. Lažno je svjedočenje u mnogim slučajevima igralo presudnu ulogu pri pogubljivanju nedužnih ljudi (1. Carevima 21:8-13; Matej 26:59, 60).
Ponekad se radi o povjerljivim stvarima, no klevetnik uživa u tome da ih otkriva drugima koji nemaju pravo znati o njima (Priče Salamunove 11:13). Klevetnika veseli kad otkriva nešto što izaziva senzaciju. Onaj tko sluša klevetnika isto je tako kriv i šteti sebi (Priče Salamunove 20:19; 26:22). Netko može izgubiti prijatelje zato što je klevetnik iznio neke klevetničke primjedbe o njemu, i mogu se razviti neprijateljstva i razdori (Priče Salamunove 16:28).
Pisma proriču da će jedan od znakova ‘posljednjih dana’ biti upadljivo velik broj klevetnika (2. Timoteju 3:1-3). Ako se takve osobe nalaze među Božjim narodom, bilo da se radi o muškarcima bilo o ženama, odgovorne osobe u kršćanskoj skupštini trebaju ih ukoriti i ispraviti (1. Timoteju 3:11; Titu 2:1-5; 3. Ivanova 9, 10). Klevetanje, koje izaziva svađu (Priče Salamunove 16:28), dovodi do nekih ‘djela tijela’ (kao što su mržnja, svađe i razdori) koja onemogućavaju klevetniku i drugima koje on zavodi na krivo postupanje da naslijede Božje Kraljevstvo (Galaćanima 5:19-21). Premda je klevetnik možda lukav i podmukao, njegova će se zloba otkriti u skupštini (Priče Salamunove 26:20-26). Isus je razotkrio klevetničkog Judu (Ivan 6:70) pred svojim apostolima i zatim ga otpustio iz svog društva. Ono što se nakon toga dogodilo dovelo je do Judine propasti (Matej 26:20-25; Ivan 13:21-27; 17:12).
Jedan oblik klevetanja jest pogrdan govor i ako netko pogrdno govori o drugima zaslužuje da bude isključen iz kršćanske skupštine, jer klevetnici su u Pismima osuđeni kao oni koji ne zavređuju da žive (1. Korinćanima 5:11; 6:9, 10). Klevetanje i pogrdan govor često su povezani s pobunom protiv Boga ili protiv onih koje je Bog pravovaljano postavio i imenovao da vode skupštinu njegovog naroda. Umjestan primjer toga su Korej i njegovi drugovi, koji su klevetali Mojsija i Arona, buneći se tako protiv Božjeg uređenja (4. Mojsijeva 16:1-3, 12-14). Juda skreće pažnju na te buntovnike i na to kako su završili kad upozorava kršćane da se klone pogrdnog govora, gunđanja, prigovaranja i da ne govore “ponosite riječi” (Juda 10, 11, 14-16).