Istina o paklu

IZVJEŠTAJ koji je objavila Komisija za doktrinarna pitanja Engleske crkve navodi da pakao ipak nije užarena peć; umjesto toga, to je apstraktno mjesto ništavnosti. “Postoje mnogi razlozi za ovu promjenu”, objašnjava izvještaj. “A među njima su se našli moralni protesti protiv religije straha, kako samih kršćana tako i nekršćana, te sve snažnije mišljenje da je predstava o Bogu koji je milijune ljudi poslao na vječno mučenje sušta suprotnost od otkrivenja Božje ljubavi u Kristu.”

Ta neugodnost s tradicionalnim gledištem o paklu nije isključivo vezana za Englesku crkvu. Ljudi iz različitih denominacija smatraju da je teško obožavati osvetničkog Boga koji peče grešnike. “Ljudi žele Boga koji je topao i nježan”, kaže Jackson Carroll, profesor religije i društva na Teološkom fakultetu sveučilišta Duke. “Kulturi današnjice suproti se govoriti o grijehu i krivnji.”

Jehovini svjedoci dugo vremena vjeruju da je pakao, kako to Biblija naučava, jednostavno opći grob mrtvog čovječanstva — a ne mjesto vatrenog mučenja. Oni imaju takvo gledište ne zbog toga što je ono popularno, već zbog onoga što Biblija kaže: “Mrtvi ne znaju ništa. (...) Nema rada ni mišljenja ni znanja ni mudrosti u grobu [“paklu”, katolički prijevod Škarić]” (Propovjednik 9:5, 10).

Imajući takvo jasno razumijevanje s obzirom na stanje mrtvih, prvi predsjednik Društva Watch Tower, Charles Taze Russell, napisao je još 1896: “[U Bibliji] ne nalazimo takvo mjesto vječnih muka kao što vjerovanja i himnariji te mnogi propovjednici pogrešno naučavaju. No nalazimo ‘pakao’, šeol, hades, na koji je cijeli naš rod osuđen zbog Adamovog grijeha, i iz kojeg smo svi otkupljeni smrću našeg Gospodina; te da je ‘pakao’ ustvari grob — stanje smrti.”

Dakle, Jehovini svjedoci više od jednog stoljeća naučavaju biblijsku istinu o paklu.

[Slika na stranici 32]

Charles T. Russell