Duhan i svećenstvo

PRIJE 115 godina doktor medicine John Cowan napisao je knjigu pod naslovom The Use of Tobacco vs. Purity, Chastity and Sound Health. S obzirom na ono što se u suvremeno doba naučilo o štetnim djelovanjima duhana, njegova zapažanja o upotrebi duhana od strane svećenstva bila su dalekovidna i danas se tiču svakoga tko nastoji služiti Bogu. U 4. poglavlju u kojem obrađuje moralno djelovanje upotrebe duhana, Dr. Cowan je primijetio:

“Ako je upotreba duhana fizički štetna — kao što je jasno pokazano — nužno mora biti i moralno štetna; jer, fiziološki zakon je da ‘sve što kvari ili iritira tijelo kvari i živčani sustav, a preko njega mozak i pritom um.’ Na čovjekov um — njegove misli, osjećaje, djela, utječe način kako upotrebljava ili zloupotrebljava svoju fizičku prirodu. Duhan je, po samom svom imenu i asocijacijama, prljav i — čak ako se ne uzme u obzir šteta koju čini — kako mogu čisti, čedni, pravedni, moralni osjećaji i djela potjecati ili se razvijati u takvom umu. Pretpostavimo — ako se tako nešto uopće može pretpostaviti — da je Krist, dok je živio Svoj uzoran život na Zemlji — dok je učio i propovijedao čednost, čestitost, ljubav i milosrđe — pušio, šmrkao i žvakao duhan. Ne zvuči li sama ta pomisao bogohulno? Pa ipak, sluge — sljedbenici, propovjednici i tumači Njegovih zakona i nauka — prljaju svoja tijela i kaljaju svoje duše prljavim, otrovnim korovom. Mogu li takvi ljudi, ili njihovi sljedbenici, voditi život sličan Kristovom — visoko moralan život? Mislim da ne.

Pokušajte si, ako možete, predočiti proždrljivog izjelicu, nekoga tko se odao alkoholu ili tko upotrebljava duhan, u povezanosti sa svetošću srca? Postoji nešto neprirodno, buntovničko, odbojno u takvom povezivanju. Baš kao što su tjelesne sklonosti i vanjski osjeti iskvareni, tako i unutrašnji čovjek, moralna priroda, postaje tupa. Čedan duh neće, ne može, prebivati u prljavom stanu. Postoji prirodna suglasnost između materijalnih i duhovnih stvari, tako da kvalitete jednih označavaju karakter drugih. Profesor religije i rob duhana. (...) On može priznati, potpuno otvoreno i iskreno, da je upotreba duhana poguban običaj, moralno štetan; pa ipak, u sebi može naći poriv, zakon u svojim udovima, umjetno stvoren, koji potiče nezasitnu žudnju za nastavljanjem tog običaja, i taj umjetni zakon može biti snažniji od njegovog prirodnog razuma i savjesti zajedno. Nije li upotreba duhana očigledno prestupanje jednog od Božjih zakona usađenih u naš organizam? Nije li kršenje bilo kojeg Božjeg zakona prijestup i grijeh? Ako neki čovjek po navici živi tako da prestupa jedan od Božjih zakona, zar prijelaz prema prestupanju drugih zakona neće biti jednostavan i prirodan? I napokon, kako se može smatrati moralnim učiteljem čovjeka koji svojim vlastitim ponašanjem svojim bližnjima preporučuje život kojim neprekidno prestupa zakone svog postojanja?”