Što možemo naučiti iz Božjeg stvaranja?
GOLUBOVI se mogu orjentirati pomoću nagomilanih magnetskih kristala u glavi i vratu. Neke ribe proizvode elektricitet. Neke vrste ptica izlučuju iz morske vode koju piju, suvišnu sol. Neke školjke raspolažu komorama koje mogu puniti s vodom da bi ronile, ili s plinom da bi se vratile na površinu.
Da, bio čovjek toga svjestan ili ne – kada koristi kompas, proizvodi električnu struju, čini nacrt podmornica ili morsku vodu lišava soli, pri tome on samo oponaša Božja djela stvaranja.
Iz Božjeg stvaralaštva čovjek zbilja može naučiti toliko toga da se ponekad govori o “knjizi prirode”. Bionika je, primjerice, grana znanosti koja se bavi praktičnom primjenom sistema koji se nalaze u prirodi. To uključuje površinu avionskih krila s obilježjima ptičjih krila, podmornice koje su oblikovane poput delfina i betonske zgrade čija se izgradnja orijentira po ljudskim kostima. Da li “knjiga prirode” nudi samo tehnička saznanja?
Ne, ona daje i praktične upute koje su više moralne prirode. Pozivajući se na radnu marljivost mrava, u biblijskoj knjizi Priče Salamunove piše: “Idi k mravu, lijenčino, promatraj njegove pute i budi mudar: on nema vođe, nadzornika, ljeti se brine za hranu i prikuplja jelo u doba žetve” (Priče Salamunove 6:6-8, ST).
Etologija (istraživanje ponašanja) doduše tvrdi da se iz ponašanja životinja mogu izvući pouke, ali ona je ograničena. Nemoguće je ljudsko ponašanje staviti točno u red kao životinjsko. Uzmimo samo u obzir bitne razlike kao naprimjer govor i beskrajno složenije procese mišljenja kod čovjeka. Jedan je znanstvenik objasnio “da mi nismo samo pametniji majmuni”. Naš razum je taj koji “nas od svih drugih životnih oblika kvalitativno čini različitima”.
Ali, postoji i niz pitanja na koje nam samo proučavanje djela stvaranja nikada ne može odgovoriti. Naprimjer: Ima li život smisao? Postoji li Bog koji se brine za nas? Želja nam je utvrditi može li se odgovoriti na ova pitanja.
[Okvir/slika na stranici 3]
Najprije su ga posjedovala djela stvaranja: Sonar
Šišmiši su opremljeni jednim sonaru sličnim sistemom, kako bi pronašli i slijedili svoj plijen, time što odašilju zvukove i analiziraju jeku. No, jedna vrsta noćnog leptira može odaslati ometajuće signale koji su slični signalima šišmiševog neprijatelja. Kako je za šišmiša prekratko vrijeme da utvrdi radi li se uistinu o zapreci, on jednostavno zaobiđe mušicu.
Profesor James Fullard s univerziteta Toronto (Kanada) je ovako izrazio svoje divljenje: “Začuđujući golemi opseg obrade informacija i mnoštvo odluka koje mora donijeti mozak šišmiša i noćnog leptira, pri čemu se koristi samo vrlo ograničeni broj živčanih stanica. Oni dokazuju određenu mjeru ekonomije i savršenstva, čemu mogu zavidjeti ljudski stratezi zračnih borbi.”
[Okvir/slika na stranici 4]
Najprije su ga posjedovala djela stvaranja: Ronilačko zvono
Smatra se da je početkom 16. stoljeća Leonardo da Vinci izumio ronilački aparat. Određena vrsta pauka, argyroneta aquatica, je ustvari već imala potpun sistem koji joj je omogućavao disanje pod vodom. Kako Andree Tetry objašnjava u svojoj knjizi Les outils chez les etres vivants (Od živih bića korištena pomoćna sredstva), ovaj pauk živi “u sporo tekućim vodama na podvodnim biljkama, između kojih plete finu horizontalnu mrežu koja se s mnogim nitima labavo drži u svom položaju. Kad se pauk vrati na površinu, ... s trzajućim pokretom uhvati mjehur zraka u svoje dlake koje odbijaju vodu na stražnjem dijelu tijela... Pauk opet zaroni i ispušta mjehur ispod mreže iz paučastih niti. Mjehur se podiže i utiskuje laganu izbočinu u mrežu.” Ronjenjem u više navrata pauk sakupi dovoljno zraka da može čitav dan provesti pod svojim zvonom, gdje pojede plijen koji je uhvatio noću. Andrée Tétry piše: “Ronilačke naprave čovjeka su dakle slične visokospecijaliziranim vrstama koje se nalaze u prirodi.”