Jesu li mrtvi živi? Što kažu ljudi

STARA crnkinja je izgledala vrlo bolesno. Noge su je toliko boljele da je jedva hodala. Izgledala je čudno — kosa joj je bila premazana crvenom glinom, nosila je nekoliko rubaca, a noge i ruke su joj bile okićene amajlijama. Zašto? Jer je ona preko 50 godina vjerovala da je opsjednuta duhovima predaka. Da bi je “izliječili”, vračevi su joj propisali glinu, rupce i amajlije.

Je li takvo vjerovanje rijetko? Ne baš. Samo u Africi se životi bezbroj ljudi okreću oko vjerovanja da mrtvi preci imaju moć da “zaštite svoje potomke ili da ih kazne manjom bolešću ili nesrećom”, kako kaže knjiga Afričko nasljeđe. Slično obožavanje predaka prisutno je i u mnogim drugim dijelovima svijeta. Moglo bi izgledati iznenađujuće, ali takvo obožavanje vjerojatno ima nečeg zajedničkog i s religioznim vjerovanjem kakvo prevladava tamo gdje ti živiš. Kako to?

Hindusi i ostali vjeruju u reinkarnaciju. Spiritisti vjeruju da se može kontaktirati s mrtvima preko medija. Katolici su poučeni da prilikom smrti većina ljudi mora proći kroz čistilište da bi oprala svoje grijehe prije nego konačno dođe u nebo, ali da nepopravljivi grešnici idu u ognjeni pakao. Većina protestanata vjeruje da dobri idu u nebo, a loši bivaju mučeni u paklu, a mnogi su uvjereni da je to biblijsko učenje. Neki koji su doživjeli kliničku smrt uvjereni su da prilikom smrti nešto nadživljava tijelo.

Premda se religije razlikuju u pojedinim predodžbama o životu nakon smrti, kod većine njih jedna je stvar zajednička — vjerovanje da mrtvi žive.

Sigurno je da je smrt strašan neprijatelj koji obara sve ljude — bogate i siromašne, mlade i stare. Kako kaže Biblija: “Jer što je vaš život? On je para koja se za malo pokaže, a po tom je nestane” (Jakov 4:14). Svakodnevno smrt odnosi naše drage.

Stoga se mnogi pitaju: ‘Kuda su otišli? Jesu li oni doista mrtvi ili još uvijek negdje žive? Hoćemo li ih ikad ponovo vidjeti? Gdje možemo naći istinite odgovore?’