Religija – ujedinjavajuća snaga?

DA li se, cjelokupno gledajući, religija u svijetu pokazala ujedinjavajućom snagom? Ili je umjesto toga odgovorna za smrt i razaranja? Želimo li odgovoriti na to pitanje ne smijemo prešutjeti činjenicu da je svijet u ovom stoljeću postao svjedokom razračunavanja izazvanih, doduše, nacionalizmom, ali raspirivanih kroz religiju. Od 1909. godine bilo je najmanje 14 velikih svjetskih sukoba, do kojih je došlo iz religioznih razloga. “Od starog vijeka pa sve do danas, vrlo je mali broj ratova u kojima religija nije odigrala u najmanju ruku, određenu ulogu”, rekao je Ernest Lefever, predsjednik centra za etiku i pravo u Washingtonu (D. C.).

Religija bi, teoretski gledano, trebala biti u stanju sačuvati mir u svijetu. Novinar Mike Royko je pisao: “Kad bi vojnici odbijali ubiti nekoga, tko je iste vjere kao oni, bilo bi uopće vrlo teško započeti rat”. Nakon što je naveo da su se ljudi koji su pripadali istoj nekršćanskoj religiji “ubijali međusobno na desetine tisuća”, rekao je: “Niti kršćani nisu nikada bili preosjetljivi, kad se radilo o tome da stupe u rat protiv ostalih kršćana. Da je bilo tako, nikada u Evropi ne bi bili vođeni najkrvaviji ratovi”.

Zar je onda čudno da mnogi ljudi ne žele više imati ništa s takvom religijom? U povijesnim analima opetovano se izvještava o crkvenim vođama, koji su sudjelovali u ratovima, koji su ili u potpunosti zanemarivali Riječ Božju, ili su izvrtali njegovu Riječ u korist svojih vlastitih sebičnih interesa.

Ali, životni put opisan u Bibliji — ukoliko ga se točno slijedilo — nikada nije vodio do sukoba, nego uvijek k miru i jedinstvu (Priče Salamunove 3:1-6). Isus je pozvao svoje sljedbenike: “Ljubite svoje neprijatelje! Činite dobro onima koji vas mrze” (Luka 6:27). Također je ukazao na oznaku po kojoj će se poznati njegovi sljedbenici: “Po tome će svi znati da ste moji učenici, ako budete imali međusobno ljubavi” (Ivan 13:35, NS).