Biblijski kritičari ispravljaju svoje mišljenje

U DVADESETOM stoljeću učinjen je veliki napredak u pogledu točnijeg biblijskog teksta. Otkrića mnogih starih rukopisa, posebno Chester Beatty i Bodmer papirus i rukopis s Mrtvog mora, omogućili su da se tekst daleko više približio izvornicima, nego što su to mnogi biblijski znanstvenici uopće očekivali. Veće razumijevanje prvobitnog hebrejskog i grčkog jezika, znači točnije prijevode Biblije u mnoge jezike današnjeg svijeta. Možda izgleda, da bi takav napredak ostavio daleko iza sebe ideje, stare preko 200 godina, iako se dosta duguje obavljenom poslu u to vrijeme.

Tako možda iznenađuje, da se je u našim danima ponovno raspravljalo o mislima Johanna Jakoba Griesbacha (1745-1812). U Münsteru, u Saveznoj Republici Njemačkoj, je 1976. godine bio susret posvećen djelu tog znanstvenika. Zašto se danas ponovo govori o njegovom djelu?

Nakon što je u 23. godini magistrirao, Griesbach je putovao po Evropi i posjećivao biblioteke da bi istraživao rukopise kršćanskih grčkih spisa. Rezultati tog istraživanja objavljeni su 1774. i 1775. i njegov su grčki tekst (u kasnijim izdanjima) upotrebljavali mnogi prevodioci Biblije, uključujući nadbiskupa Newcoma, zatim Abner, Kneeland, Samuel, Sharpe, Edgar Taylor i Benjamin Wilson (posljednji kod The Emphatic Diaglott).

Griesbach je prvi put uključio rukopise, koji su bili stariji od onih koje je 1516. godine upotrijebio Erazmo u svom grčkom tekstu. Značajnost tog istraživanja vidljiva je iz slijedećeg komentara: “Griesbach je proveo mnoge sate, da bi našao najbolje tekstove među mnogim inačicama (varijantama) Novog zavjeta. Njegovo djelo je postavilo temelje suvremenoj kritici teksta i on je uvelike odgovoran za pouzdanost teksta Novog zavjeta, koji danas imamo” (J. J. Griesbach: Synoptic and Text-critical Studies, 1776-1976. str. 11).

Griesbach je 1776. izdao Sinapsis (pregled) evanđelja Mateja, Marka i Luke s tekstom, postavljenim u paralelne stupce za lakše uspoređivanje. Od tada su ih zvali “sinoptična” evanđelja radi “uspoređivanja”. Griesbach je bio uvjeren, da su ta evanđelja napisale osobe, čija imena ona nose, da je Matej bio svjedok događaja o kojima je izvještavao i da “su apostoli preko svetog duha bili sposobni razumjeti i prenijeti nauke bez opasnosti, da pogriješe.”

U svojim istraživanjima, Griesbach je zaključio da je Matej napisao prvo evanđelje, Luka drugo a Marko treće. Ali je za života Griezbacha G. S. Storr zastupao ideju, da je Markovo evanđelje bilo prvo napisano evanđelje. Od tada je ta teorija stekla široku podršku zajedno s vjerovanjem da stoji iza evanđelja još jedan nepoznati izgubljeni dokument označen sa “Q”. Kasnije su biblijski znanstvenici dodali toj teoriji druge podrške i izvore i izdali mnoštvo knjiga i na tisuće članaka u kojima su iznijete rasprave i obrade te teorije. Postala je tako važna, da je mnogim teolozima bila “član u vjerovanju”. Zato je Griesbach bio potisnut na stranu i često oštro kritiziran.

Sada su nakon dugog vremena počeli kritizirati tu teoriju o “izvornom dokumentu”. Pošto su mnogi bibličari ispravili svoje mišljenje, ‘ponovo su otkrili^’ Griesbachove misli. Nakon što su te ideje ponovo postale aktualne, služile su zato, da se što bolje riješe postojeća pitanja u vezi evanđelja.

Ideja o ‘izvornom dokumentu^’ mnogima je uništila vjeru u Božje nadahnuće Biblije (2. Timoteju 3:16, 17). Takvo naginjanje nije novo, jer je već apostol Pavao rekao Timoteju: “Da naložiš nekim ljudima da ne naučavaju krivih nauka i da se ne bave bajkama i beskrajnim rodoslovljima, koja više promiču prepiranja (špekulacije, RS) nego Božji naum spasenja osnovan na vjeri” (1. Timoteju 1:3, 4, ST).

Zanimljivo je da biskup B. C. Balter, koji je prije nekoliko godina skoro sam branio prvenstveno Mateja, pokazuje prstom na ključno rješenje tog pitanja, kad je rekao: “Nepristrani istraživač, koji želi da otkrije istinu, obično će, ako čita i ponovo čita sinoptična evanđelja kao knjige u cjelini, ustanoviti, da su autori bili pošteni ljudi, koji su napisali ono u što su iskreno vjerovali da je istina. Tada će shvatiti da nisu mogli vjerovati u istinitost tih događaja, ako ne bi bilo povijesnih činjenica, koje su im se predstavljale kao pouzdane” (Searchings, str. 85).

Nijedan nenadahnuti izgubljeni dokument nije poslužio kao temelj za izvještaje evanđelja po Mateju, Marku, Luki i Ivanu. Pisali su pod vodstvom svetog duha Jehove Boga. Pogrešne ljudske teorije mogu, naravno, dugo vremena važiti za dobre — u ovom primjeru nekako 200 godina. U međuvremenu je mnogim ljudima potkopana vjera u Božju Riječ. Ali, ako smo mudri, uvažit ćemo sve sakupljene dokaze, koji potvrđuju pouzdanost i Božju inspiraciju Biblije. I pustimo kritičarima da ispravljaju svoja mišljenja toliko, koliko samo žele.