Koliko su kompjutori “pametni”?

Suvremeni kompjutori rješavaju matematičke probleme zapanjujućom brzinom. U svojim “bankama pamćenja” oni nagomilavaju silne količine podataka. Prije nekako dvadeset godina, znanstvenici su prorekli da će kompjutorska kontrola automatizacije uvesti potpun preokret u ljudskom društvu — povećanjem proizvodnje, a otpuštanjem milijuna radnika. Drugi su predvidjeli kompjutore u budućnosti koji bi “mislili” bolje nego ljudi i čak istisnuli ljude iz upravljanja. Pogledajmo što se dogodilo:

U kolovozu 1974. naučni izvjestitelj magazina “Atlantic”, Fred Hapgood, pokazuje da se omjeri produktivnosti u 1960. godini ne razlikuju od istih u 1950. godini, unatoč dodatku od skoro 200 000 kompjutora.

Što se tiče kompjutorovog “razmišljanja”, oni koji promiču tu ideju očito zanemaruju vrijeme i napore čovjeka u pripremanju podataka (brojki i činjenica) kojima se “hrane” kompjutori i pripremu programiranja, koja stroju nalaže tek na koji način postupati s pripremljenim podacima. Najsitnija promjena u problemu može značiti da čitava ta komplicirana predradnja mora biti ponovljena, kako bi kompjutor točno funkcionirao. Naglašavajući da u mehaničkim operacijama kompjutora nije uključena nikakva “inteligencija”, spomenuti autor Hapgood kaže: “Što god inteligencija još može biti, ona sigurno uključuje mogućnost povezivanja sa stvarnim svijetom, slijediti neki određeni cilj ili primjenjivati iskustvo na barem mali krug prirodnih doživljaja stvarnosti.”

Jedan klasični primjer, koji pokazuje ograničenu sposobnost kompjutora, je automatski zip-code kontrolor pošte, kojim se služe neki poštanski uredi. Nakon dugogodišnjeg razvoja, jedan najprofinjeniji model (cijena 800 000 dolara) može uspješno baratati sa “samo 9,5 posto pošte.”

Jedno drugo izdanje, iz svibnja 1974, pod naslovom “Psychology Today” (Psihologija današnjice), citira sljedeću ilustraciju: Jedno udruženje ispituje sposobnost kompjutora da “razumije” jezik, ovim rečenicama: “Tommy (Tomica) je upravo dobio novu garnituru blokova. On je otvarao kutiju kada je vidio da ulazi Jimmy (Jakov).” Zatim se postavljaju tri pitanja kompjutoru: “Tko je otvarao kutiju? Što je bilo u kutiji? Tko je ušao?” Članak dalje kaže: “Iako bi svako dijete iz prvog razreda s lakoćom odgovorilo na ta pitanja, za kompjutor su ona izvanredno teška.” On zahtijeva da su podaci izraženi jednostavnijim i detaljnije specificiranim terminima.

Još jedno korisno pitanje glasi: Ako suvremena nauka ne može proizvesti inteligenciju u stroju, kako je mogao slijepi slučaj, na koga se oslanja teorija evolucije, stvoriti je (inteligenciju) u čovjeku?