Pitanja čitalaca

● Smiju li kršćani prisustvovati crkvenom sprovodu?

Ima kršćana koji prisustvuju crkvenom sprovodu, jer im je umrli bio bliski rođak, ili zato što to želi bračni partner, koji nije u vjeri. Ali, prije nego prisustvuje takvoj svečanosti kršćanin treba razmisliti što je sve povezano s time i koje su mogućnosti da izbjegne tome. Kršćanska skupština ne zabranjuje posjet takvom sprovodu, ali sigurno je da su s time povezane određene opasnosti i teškoće.

Prije svega treba misliti na to da se crkveni sprovod ne održava u prvom redu zato da bi se prijateljima pružila prilika za tješenje ožalošćene obitelji. To se obično događa ranije, bilo u mrtvačnici, bilo u kući umrlog. Crkveni je sprovod u stvari religiozna ceremonija. Stoga je vjerojatno povezan s propovjedi u kojoj se zastupa ne biblijska teorija, kao što je nauka o besmrtnosti duše, kao i gledište da svi dobri ljudi dolaze na nebo. Možda su s time povezani i nebiblijski, običaji, na primjer križanje, a vrlo vjerojatno i zajednička molitva, koju izgovara svećenik neke religije. Kršćanin, naravno, u skladu sa zapovijedi iz Otkrivenja 18:4, ne sudjeluje u takvoj molitvi.

Neki su Bogu predani kršćani prisustvovali takvom crkvenom sprovodu, želeći svojom prisutnošću pomoći nekom bliskom članu obitelji. Stoga idu zajedno s njim u mrtvačnicu, prate crkveni sprovod sve do groba. Možda to čine tako da ne sudjeluju niti u jednom postupku, povezanom s krivom religijom. Pravi kršćanin, obožavatelj Jehove, naravno uvijek se izlaže riziku ako posjeti mjesto krivog obožavanja.

Kršćanska supruga, čiji muž traži od nje da prisustvuje crkvenom sprovodu, može si uzeti za primjer Namana. Naman je bio sirijski vojskovođa, koji je bio izliječen od gube, jer je poslušao nalog proroka Elizeja, da se sedam puta okupa u Jordanu. Radi tog čudesnog ozdravljenja, Naman nije otada obožavao više nijednog drugog Boga, osim Jehove. Ali, njemu nije bilo lako provesti u djelo tu odluku, jer je još uvijek stajao u službi svog kralja. Uvijek je bio u njegovoj pratnji, pa čak i onda kada je odlazio u dom poganskog boga Remona. Stoga je Naman molio Jehovu Boga da mu to oprosti i da mu ne uračuna u grijeh. Naman koji je postao obožavatelj Jehove, nije osobno obožavao tog krivog boga; tako se u domu tog lažnog boga našao samo kada mu je to bilo zapovjeđeno (2. Carevima 5:1-19).

Slično se događa s kršćanskom ženom, čiji muž nije u spoznaji istine. Dakle, ako njezin muž ustraje u tome da ona u određenoj prilici krene na crkveni sprovod, može tada postupiti kao i Naman; može prisustvovati, ne sudjelujući pri tom ni u jednom postupku povezanom s krivom religijom. Ona mora sama odlučiti da li će ići ili ne. Mora sama znati kako će najbolje riješiti problem, koji nastaje kada mora odgovoriti željama svoga muža, a ipak poslušati svoju savjest, školovanu na temelju Riječi Božje, koja joj naređuje da sluša Jehova (1. Petrova 3:16).

Da, to pogađa njenu savjest. Zašto? Jer bi se druge osobe, gledajući kako ona, kao Jehovin svjedok, ide u crkvu, mogle spotaći. Dakle, potrebno je da razmisli o toj mogućnosti. Apostol Pavao je pisao: “Da kušate što je bolje, da budete čisti i bez spoticanja na dan Kristov.” (Filipljanima 1:10).

Bolje bi bilo da žena pokuša objasniti mužu svoje stajalište. Bilo bi dobro da slijedi primjer kraljice Estere, da sačeka na povoljno vrijeme kad je njen muž opušten i raspoložen. Tada mu može taktično objasniti zašto ne bi mogla prisustvovati crkvenom sprovodu. Mogla bi mu između ostalog ukazati, kako bi za nju kao i za druge, bilo veoma neugodno ako ona ne bi sudjelovala na ceremonijama. Iz ljubavi prema tebi, iz obzira prema tvojoj savjesti, i zato da bi se izbjegla neugodna situacija on će se možda složiti s time (Estera 5:1-8).

Ali, neće li ožalošćena obitelj biti povrijeđena, ako ne sudjelujemo na sprovodu? Ne, to bi moglo biti u slučaju ako uopće ne bismo uvažili smrtni slučaj. Ali, to ne treba učiniti. Moguće je učiniti mnogo toga da bi se pokazalo da želimo pomoći. Može se najprije otići u kuću žalosti, da bi se rodbini izrazilo saučešće i ponudila pomoć. Može se donijeti nešto od hrane, ili tamo sudjelovati u pripremanju hrane za obitelj, može se pripaziti na djecu, da bi odrasli bili privremeno oslobođeni te odgovornosti. U tom slučaju rođaci neće misliti kako smo bezosjećajni, samo zato što ne prisustvujemo crkvenom sprovodu.

Dakle, kršćanin se ne treba osjećati obaveznim prisustvovati crkvenom sprovodu, gdje bi mogao doći u kušnju da sudjeluje, u nekoj ceremoniji povezanoj s krivom religijom, samo zato jer to i drugi rade. Time izbjegava opasnost da učini nešto što se ne bi dopalo Jehovi Bogu. Ipak, svaki odlučuje sam, odgovarajuće okolnostima, pri čemu se mora dati voditi po svojoj savjesti.