Obilježja sretnih obitelji — drugi dio

Kao što smo vidjeli u članku “Obilježja sretnih obitelji — 1. dio”, biblijska načela mogu obiteljima pružiti stabilnost i sigurnost u teškim životnim situacijama.a Jehova Bog obećava onima koji se drže njegovih mjerila: “Razboritim ću te učiniti i poučit ću te putu kojim trebaš ići. Savjetovat ću te, oko je moje na tebi” (Psalam 32:8).

Financijski problemi. Novčani problemi često su uzrok žestokih bračnih razmirica. No biblijska načela mogu pomoći članovima obitelji da imaju ispravan stav o novcu. Isus je rekao: “Ne budite zabrinuti za život svoj, što ćete jesti ili što ćete piti, ili za tijelo svoje, što ćete obući. (...) Otac vaš nebeski zna da vam je sve to potrebno” (Matej 6:25, 32).

Na 23. stranici možete pročitati kako se jedna obitelj iz Sjedinjenih Država nosila s financijskim problemima koji su je zadesili nakon što je uragan Katrina razorio njihov dom.

Bolest člana obitelji. Praktički se svaki čovjek prije ili kasnije razboli. Bolest je obično prolazna i čovjek se brzo oporavi. No što ako neki član obitelji oboli od neke kronične bolesti? Biblija kaže da će Jehova okrijepiti one koji su “na bolesničkoj postelji” (Psalam 41:1-3). Upravo obitelj može pružiti pomoć koju je Jehova obećao. Na koji način?

Na 24. stranici možete pročitati kako se jedan čovjek iz Japana zajedno sa svojim kćerima brine za svoju suprugu, koja je oboljela od teške bolesti.

Smrt djeteta. To je jedna od najvećih tragedija koje mogu zadesiti obitelj. Jehova obećava da će ukloniti tugu onih koji su doživjeli takav strašan gubitak (Otkrivenje 21:1-4). On već sada pruža utjehu ožalošćenima (Psalam 147:3).

Na 25. stranici možete pročitati kako je Biblija dala snage jednom bračnom paru iz Sjedinjenih Država da se nosi sa smrću svoje novorođene kćerkice.

Biblija pruža pouzdane savjete obiteljima koje se suočavaju s raznim problemima. O tome svjedoče životne priče koje slijede.

a Vidi stranice 14-17 u ovom časopisu.

Financijski problemi

Ispričao Issachar Nichols, Sjedinjene Države

“Uragan Katrina srušio nam je kuću do temelja. Škola u kojoj sam radio bila je mjesec i pol pod vodom.”

U LJETO 2005. živio sam sa svojom suprugom Michelle i našom dvogodišnjom kćerkicom Sydney u gradu Bay St. Louisu, u američkoj saveznoj državi Mississippiju. Michelle i ja smo Jehovini svjedoci i cilj nam je bio što više vremena provoditi u propovijedanju biblijskih istina. Predavao sam u strukovnoj školi, koja se nalazila u New Orleansu, u američkoj saveznoj državi Louisiani. Radio sam samo tri dana u tjednu, pa sam velik dio svog vremena mogao provoditi poučavajući ljude o Bibliji. Bili smo zadovoljni svojim načinom života. A onda smo čuli vijest da će naše područje vjerojatno pogoditi uragan Katrina. Odmah smo odlučili napustiti ugroženo područje.

Kad je uragan prošao, naša kuća u Bay St. Louisu bila je uništena, a isto tako i škola u New Orleansu u kojoj sam predavao. Novcem koji smo dobili od osiguranja i iz državnog fonda uspjeli smo riješiti stambeno pitanje, ali nisam mogao pronaći stalan posao. Da stvar bude još gora, moja supruga dobila je nekakvu virusnu zarazu. Uzrok je bila zagađena voda. Oslabio joj je imunitet, pa se nakon toga zarazila virusom zapadnog Nila, koji prenose komarci. U međuvremenu su se vrtoglavo povećali troškovi osiguranja i života.

Da bismo se prilagodili novonastalim okolnostima, postali smo štedljiviji i počeli manje trošiti, čak i na osnovne stvari. Morao sam biti manje izbirljiv i prihvaćati poslove koje možda inače ne bih radio.

Moram priznati da nismo lako podnijeli gubitak imovine. No bili smo sretni što smo živi. Sve što smo proživjeli samo je potvrdilo činjenicu da je vrijednost materijalnih stvari jako ograničena. To nas je podsjetilo na Isusove riječi: “Čak i kad netko ima obilje, njegov život ne proizlazi iz onoga što posjeduje” (Luka 12:15).

Osim toga koliko god da nam je naš gubitak teško pao, shvatili smo da ima mnogo onih koji su izgubili puno više. Neki su čak izgubili život. To je jedan od razloga zašto sam se odmah nakon uragana uključio u pružanje humanitarne pomoći i emocionalne podrške onima koji su pretrpjeli gubitak.

Dok smo proživljavali te teške trenutke, posebno nas je tješio Psalam 102:17, gdje stoji da će se Jehova Bog “obazreti na molitvu onih koji su bez ičega ostali i neće prezreti molitvu njihovu”. Moja je obitelj osjetila njegovu pomoć.

Bolest člana obitelji

Ispričao Hajime Ito, Japan

“Naša omiljena zabava bilo je zajedničko kuhanje. No otkad se Noriko razboljela sve se promijenilo. Ona sada ne može ni jesti ni piti na usta, a ne može ni govoriti. Vezana je uz invalidska kolica i diše pomoću respiratora.”

U SVIBNJU 2006. moja supruga Noriko počela je otežano govoriti, a u ljeto više nije mogla normalno jesti i piti. U rujnu joj je dijagnosticirana amiotrofična lateralna skleroza. To je bolest koja brzo napreduje i napada neurone u mozgu i leđnoj moždini. Za samo četiri mjeseca život nam se potpuno promijenio. No to je bio tek početak njenih problema.

Nakon nekog vremena mojoj se supruzi oduzeo jezik i desna ruka. Stoga su joj liječnici morali napraviti gastrostomiju. To je operacija kojom se napravi trajni otvor u trbušnoj šupljini, u koji se umetne cijev za hranjenje. Potom su joj napravili i traheostomiju. Kod tog kirurškog zahvata napravi se otvor na vratu, koji omogućava prolaz zraka. Zbog toga ne može govoriti. Ne mogu ni zamisliti koliko je sve to pogodilo Noriko, koja je uvijek bila vrlo aktivna. Mi smo Jehovini svjedoci i Noriko je, zajedno s naše dvije kćeri, bila punovremeni propovjednik. Međutim sada diše pomoću respiratora i uglavnom je vezana uz krevet.

Međutim Noriko se ne predaje! Naprimjer na sastanke Jehovinih svjedoka odlazi u invalidskim kolicima i s respiratorom. Sluh joj je oslabio, pa joj naša kći piše opširne bilješke na sastanku kako bi mogla pratiti program. Premda više ne može biti punovremeni propovjednik, i dalje piše ljudima pisma u kojima im govori o nadi koju pruža Biblija. Pritom koristi posebnu opremu instaliranu na našem kompjuteru (2. Petrova 3:13; Otkrivenje 21:1-4).

Cijela obitelj njeguje Noriko. Obje naše kćeri promijenile su posao kako bi mogle više pomagati kod kuće. Nas troje obavljamo mnogobrojne svakodnevne kućanske poslove koje je nekada obavljala Noriko.

Kad ujutro pogledam Noriko, ponekad mi se čini da je umorna. Tada joj poželim reći: “Nemoj se danas previše naprezati.” Ali Noriko želi govoriti drugima o Bibliji. Kad joj počnem pripremati kompjutor, oči joj zasjaju od sreće. Dok piše pisma, osjeća se bolje. Uvjerio sam se koliko je korisno “uvijek biti zaokupljen djelom Gospodinovim” (1. Korinćanima 15:58).

Noriko je jako ohrabrio članak o Jasonu Stuartu, koji također boluje od amiotrofične lateralne skleroze, a objavljen je u Probudite se! od siječnja 2006. Kad se jednom prilikom bolničko osoblje čudilo njenom pozitivnom načinu razmišljanja, ona im je spomenula taj članak, a zatim smo im uručili primjerke tog časopisa. Moja supruga dobiva veliku snagu dok drugima govori o svojoj vjeri.

Noriko i ja u braku smo 30 godina, no posljednje tri godine počeo sam kod nje cijeniti ono što sam prije uzimao zdravo za gotovo. Jako sam sretan što sam se oženio s njom!

Smrt djeteta

Ispričali Fernando i Dilma Freitas, Sjedinjene Države

“Smrt djeteta je trauma koja se naprosto ne može opisati riječima. To je najveća bol koju čovjek može doživjeti.”

NAŠA kći Precious umrla je 16. travnja 2006. Imala je samo deset dana. U trećem mjesecu trudnoće liječnici su otkrili da naša nerođena beba ima tešku srčanu manu. Kako se približavalo vrijeme da se rodi, postalo je jasno da će vjerojatno umrijeti na porodu ili ubrzo nakon njega. To nam je bilo jako teško prihvatiti. Imali smo troje zdrave djece i nismo mogli vjerovati da će naša beba umrijeti.

Nakon što se Precious rodila, jedan iskusan liječnik, specijalist za genetske bolesti, utvrdio je da ona boluje od rijetkog poremećaja koji se naziva trisomija 18. Od tog poremećaja obolijeva samo jedno od 5 000 novorođenčadi. Bilo je jasno da neće dugo živjeti. Osjećali smo se potpuno bespomoćnima jer nismo mogli učiniti gotovo ništa. No nešto smo ipak mogli učiniti — mogli smo biti s njom tijekom njenog kratkog života. To smo i učinili.

Neizmjerno smo zahvalni za deset dana koje smo proveli s Precious. I mi i naše tri kćeri zbližili smo se s njom tijekom tog vremena. Držali smo je u naručju, govorili joj, grlili je i ljubili te snimili mnogo fotografija. Čak smo razgovarali o tome kome najviše sliči. Liječnik koji je postavio njenu dijagnozu posjećivao nas je svaki dan u bolnici. Plakao je s nama i rekao nam da mu je jako žao zbog svega što nam se događa. Jednom prilikom dok je razgovarao s nama, čak je i nacrtao Precious kako bi imao uspomenu na nju. Dao nam je kopiju tog crteža.

Mi smo Jehovini svjedoci i čvrsto vjerujemo da će Bog, kako to kaže Biblija, obnoviti raj na Zemlji i da čezne za tim da vrati u život na Zemlji one koji su umrli, pa tako i malu djecu kao što je naša Precious (Job 14:14, 15; Ivan 5:28, 29). Radujemo se danu kad ćemo je ponovno zagrliti. Svaki put kad čujemo riječ “raj”, ta nam nada ispuni srce radošću. U međuvremenu nas tješi činjenica da se Bog sjeća Precious i da ona više ne pati (Propovjednik 9:5, 10).