Nepokolebljivost pod nacističkom okupacijom u Nizozemskoj

U AMERIČKOM Memorijalnom muzeju holokausta (USHMM) izložena je najveća zbirka predmeta i filmskog materijala koji svjedoče o zločinima koje su nacisti počinili u drugom svjetskom ratu. Od 1993, otkad je muzej otvoren, nekih 12 milijuna ljudi posjetilo je ovu sve popularniju izložbu u Washingtonu, D.C.

U muzeju je izložena i neka dokumentacija o žestokom progonstvu koje su Jehovini svjedoci podnosili pod nacističkim režimom. Uz ograničeni stalni postav, USHMM je prikazao niz posebnih programa o Jehovinim svjedocima. Ti su programi istaknuli specifične primjere ustrajnosti i besprijekornosti Jehovinih svjedoka. Osmog travnja 1999. pod pokroviteljstvom muzeja prikazana je posebna prezentacija pod naslovom “Jehovini svjedoci u Nizozemskoj pod nacističkom okupacijom”. Ta je prezentacija održana u dvije velike muzejske dvorane.

Program je započeo uvodnim komentarima gđe Sare Jane Bloomfield, izvršne direktorice USHMM-a. Gđa Bloomfield pokazala je iskreni interes za priču o Jehovinim svjedocima. U jednom intervjuu za Probudite se! objasnila je da se ulažu veliki napori kako bi se povećala svijest javnosti o besprijekornosti Jehovinih svjedoka pod progonstvom. “Događaje kao što je ovaj”, rekla je, “najavljuje se isto kao i sve druge važne programe koji se održavaju u muzeju.”

Nekoliko povjesničara bilo je prisutno na programu te večeri i sudjelovalo je u njemu. Jedan od njih bio je i dr. Lawrence Baron, profesor suvremene njemačke i židovske povijesti na Državnom sveučilištu u San Diegu. Dr. Baron u svom je izlaganju naveo da su se “Jehovini svjedoci na divljenja vrijedan način opirali bilo kakvoj suradnji s Trećim Reichom”. Zapazio je da su Svjedoci “svoju vjeru u Boga smatrali važnijom od zahtjevâ nacističke države. Za njih je kult vođe kojim se pokazivala odanost Hitleru bio oblik svjetovnog obožavanja i odbijali su deificirati Hitlera nacističkim pozdravom ili riječima ‘Heil Hitler’. (...) Budući da im je Bog zapovjedio da ljube svoje bližnje i da ne ubijaju druge, odbijali su ići u vojsku. (...) Kad im je Treći Reich naredio da prestanu vršiti svoju službu, Svjedoci su dali karakterističan odgovor: ‘Moramo slušati Boga kao vladara, a ne ljude.’” Zbog toga su mnogi Svjedoci iz nekoliko evropskih država bili poslani u koncentracione logore, mučeni, pa čak i ubijeni.

USHMM pozvao je nizozemske istraživače i grupu ljudi koji su preživjeli holokaust da navedu primjere nacističkog progonstva nad Jehovinim svjedocima u Nizozemskoj. Dana 29. svibnja 1940, nedugo nakon što su nacisti okupirali Nizozemsku, u toj je zemlji bilo oko 500 Jehovinih svjedoka, a djelo je bilo pod zabranom. U mjesecima koji su slijedili uhapšeno je na stotine Svjedoka. Želeći saznati imena drugih Svjedoka, vlasti su mučile te zatvorenike. Do kraja rata uhapšeno je više od 450 Svjedoka. Od tog broja, više od 120 Svjedoka umrlo je uslijed direktnih posljedica progonstva.

Jedan je nizozemski istraživač rekao da nizozemska podružnica Društva Watch Tower u svojoj arhivi ima “više od 170 video snimki intervjua i 200 napisanih životnih priča Jehovinih svjedoka iz Nizozemske koji su preživjeli holokaust. Sve to pokazuje da je Svjedoke motivirala ljubav prema Bogu i bližnjem.”

Nekoliko je govornika istaknulo činjenicu da je većina Jehovinih svjedoka, za razliku od drugih grupa koje su bile na meti nacista, mogla dobiti slobodu jednostavnim potpisivanjem izjave da se odriče svojih uvjerenja. Pa ipak, kako su objasnili i govornici i oni koje se intervjuiralo, velika većina Svjedoka donijela je racionalnu i dobro informiranu odluku i radije izabrala progonstvo nego kompromis. Nekoliko je pojedinaca potpisalo zato što su željeli prekinuti svoje druženje s Jehovinim svjedocima.

Bilo je nekih koji su izjavu potpisali zabunom. Oni ni u kom slučaju nisu namjeravali odbaciti svoje obožavanje. Nekolicina je smatrala da je moralno ispravno zavarati svoje progonitelje kako bi dobila slobodu i vratila se svom propovjedničkom djelu. No neko vrijeme nakon što su bili oslobođeni shvatili su da je, bez obzira na njihove motive, potpisivanje izjave bilo pogrešno.

Zbog njihovog pogrešnog prosuđivanja nije ih se izopćilo. Nakon što su se vratili svom domu i skupštini, dobili su duhovnu pomoć. Pismom nizozemske podružnice Društva Watch Tower, od lipnja 1942, Svjedoke u toj zemlji ohrabrilo se da razumiju okolnosti koje su neke dovele do toga da potpišu izjavu te da im pokažu milosrđe. Iako je nacistička okupacija još uvijek bila stvarnost, ti su prijašnji zatvorenici uskoro ponovno sudjelovali u djelu propovijedanja, izlažući se tako velikom riziku. Neki su po drugi put bili uhapšeni. Jednog su čak ubili zato što je odbio ići u vojsku.

Usprkos mnogim progonstvima, godinama napetosti i opasnom ilegalnom radu, broj Jehovinih svjedoka u Nizozemskoj porastao je s oko 500, koliko ih je bilo 1940, na više od 2 000 godine 1945. kad je došao kraj nacističkoj vladavini. Njihova hrabrost i odlučnost da slušaju Boga služi kao veliko svjedočanstvo sve do današnjeg dana.

[Slika na stranici 25]

Istraživači su se obratili okupljenima

[Slika na stranici 25]

Intervju s Nizozemcima koji su preživjeli holokaust