Galilejev teleskop — samo početak!
KAD je Galileo usmjerio svoj novoizumljeni teleskop prema nebu, ugledao je jedan potpuno novi svijet. Sada je mogao vidjeti deset puta više zvijezda nego bilo koji čovjek ikada ranije. Mliječni put se sada nije pojavio kao neka magličasta masa, već kao kaleidoskop bezbrojnih zvijezda, velikih i malih. Mjesečeva površina se pred njegovim očima od blistavog porculana pretvorila u mozaik planina, brda, kratera i bezvodnih mora.
Nekoliko mjeseci kasnije, on je otkrio četiri Jupiterova mjeseca. Zatim je ugledao prekrasne Saturnove prstenove. Usmjerivši svoj teleskop na Veneru, zapazio je određene planetne faze, fine promjene svjetla i oblika. Te faze mogle su se objasniti samo ako se taj planet kreće oko Sunca. No, ako se jedan planet kreće oko Sunca, ostali — uključujući Zemlju — moraju to također činiti, zaključio je. Bio je u pravu. Tako je 1609. godine Zemlja bila srušena sa svog posvećenog pijedestala kao navodno središte svemira.
Ipak, štovane predodžbe se nisu mogle lako napustiti. Katolička crkva je utvrdila da “gledište da Zemlja nije središte svemira te da se čak jedanput dnevno okrene oko svoje osi jest (...) u svakom slučaju pogrešno vjerovanje”. Galileo je bio izveden pred inkviziciju te je proveo posljednje godine svog života u kućnom pritvoru. Međutim, religiozni dogmatizam nije mogao obuzdati radoznalost koju je pobudio izum teleskopa. Izazov otkrivanja tajni svemira privlačio je sve veći broj znanstvenika.
Danas, poslije skoro četiri stotine godina intenzivnog istraživanja, naša spoznaja o svemiru je izrazito porasla. Identificirane su različite vrste zvijezda, kao što su crveni divovi, bijeli patuljci i pulsari. Nedavno su u dubini svemirskog prostora otkriveni kvazari — zagonetni objekti koji emitiraju ogromne količine energije. Sada se vjeruje da se u mnogim galaktikama skrivaju i nevidljive tajanstvene crne rupe — nalik nezamislivo snažnim kozmičkim vrtlozima.
Snažni optički teleskopi omogućavaju astronomima zaviriti daleko u svemir i tako ustvari putovati milijarde godina u prošlost, do samog ruba vidljivog svemira. Otkriven je neizmjeran postav zvijezda i galaktika, a neke su tako daleko da se računa da njihovoj svjetlosti treba više od 15 milijardi godina da bi stigla do nas.a
Premda su zvijezde općenito slabi radioizvori, ostali nebeski objekti, kao što su pulsari i kvazari, otkriveni su uglavnom zahvaljujući radioteleskopima. Kao što i samo ime govori, ti teleskopi otkrivaju radiovalne duljine a ne optičke valne duljine. Od 1961, otkriveno je stotine kvazara, mnogi od njih u dalekim dubinama poznatog svemira.
Zadatak zacrtavanja svemira bio je veći nego što si je Galileo vjerojatno mogao zamisliti. Tek u ovom stoljeću čovjek je počeo dobivati predodžbu o golemosti svemira, milijardama galaktika od kojih je sastavljen i zapanjujućim udaljenostima koje ih dijele.
Da bi nam pomogao zamisliti kozmičke udaljenosti, fizičar Robert Jastrow ukazuje na sljedeću usporedbu: Zamislimo Sunce koje se smanjilo na veličinu naranče. Zemlja bi u tom slučaju bila samo zrno pijeska koje kruži u orbiti oko Sunca na udaljenosti od 9 metara. Jupiter bi bio nalik koštici trešnje koja se okreće oko naranče na udaljenosti od jednog gradskog bloka, dok bi Pluton bio drugo zrno pijeska udaljeno deset gradskih blokova od naše zamišljene naranče, Sunca. U tom istom razmjeru, Sunčev najbliži susjed, zvijezda Alfa Centauri bila bi udaljena 2 100 kilometara, a čitavi Mliječni put bio bi razbacana hrpa naranči koje međusobno dijeli 3 200 kilometara, s ukupnim promjerom od 30 milijuna kilometara. Čak i kad je sve umanjeno, brojke ubrzo izmiču kontroli.
Nisu samo udaljenosti te koje zapanjuju. Kad su znanstvenici skinuli veo s tajni svemira, na vidjelo su izašli neobični fenomeni. Postoje neutronske zvijezde koje se sastoje od tako guste materije da samo jedna žličica iste teži kao 200 milijuna slonova. Postoje i sićušne zvijezde nazvane pulsarima, od kojih jedna zasvjetluca približno i do 600 puta u sekundi. Naravno, postoje i te tajanstvene crne rupe o kojima znanstvenici teoretiziraju. Same rupe se ne mogu vidjeti, ali njihova nezasitna glad za svjetlošću i materijom može otkriti njihovu skrovitu prisutnost.
Naravno, još mnogo toga ostaje tajnom, zaodjenuto tim ogromnim udaljenostima i eonima vremena. Ipak, što su znanstvenici do sada otkrili o svemiru? Da li ono što znaju baca novo svjetlo na pitanje kako djeluje i zašto postoji svemir?
[Bilješka]
a Za izračunavanje tih ogromnih udaljenosti, morale su se stvoriti nove mjerne jedinice udaljenosti, kao što je svjetlosna godina. Svjetlosna godina je udaljenost, nekih šest bilijuna kilometara, koju svjetlost prijeđe za jednu godinu. Automobilu koji vozi konstantnom brzinom 100 kilometara na sat trebalo bi 11 milijuna godina da prijeđe tu udaljenost!
[Slika na stranici 4]
Jodrell Bank radioteleskop, konstruiran 1957. u Engleskoj, bio je prvi kojim se u potpunosti dalo upravljati
[Zahvala]
Ljubaznošću Jodrell Bank Radio Teleskope