Tri sata koja su potpuno promijenila moj život
KAD sam imao deset godina dobio sam božićni poklon — zračnu pušku. Pucao sam na boce i limenke, ali ubrzo sam prešao na uzbudljivije mete — ptice, zmije i sve što god se micalo. Za svaku ubijenu pticu načinio sam urez na kundaku svoje puške. Ubrzo je 18 ponosnih ureza svjedočilo o mojoj lovačkoj vještini.
Tada se dogodilo nešto što je sve to promijenilo. Iza kuće lovio sam ptice. Na vrhu našeg jablana spazio sam vrapca, pažljivo nanišanio i polako odapeo. Pun pogodak! Broj 19!
Vrabac je pao na zemlju. Prišao sam i vidio krv na njegovu perju. Micao se i pogledao me kao da je htio reći: “Odakle tebi pravo da me ubiješ?” Polako umirući, spustio je glavu na zemlju. To me dirnulo u srce. Plakao sam, otrčao mami i ispričao što se dogodilo i što je po mom mišljenju htio reći umirući vrabac. Nikada više nisam pucao na ptice i nikad više pravio ureze na svojoj puški. Još danas vidim pred sobom to nježno krvavo klupko perja. Taj doživljaj iz djetinjstva trajno je utjecao na mene i postao sam svjestan skupocjenosti života, bilo vrapčjeg ili čovječjeg.
U djetinjstvu su mi bile posredovane i druge vrijednosti — poštenje, poštivanje starijih, moralna mjerila, ljubav prema istini. Rođen sam u Memphisu (Tennessee), ali odrastao u Robbinsu, jednom predgrađu Chicaga (Illinois). Kao dijete redovito sam odlazio u crkvu, ali one vrijednosti koje sam tamo pridobio iščezle su tokom godina. Primijetio sam da članovi crkve, odnosno svećenici i njihovi pomoćnici, nisu živjeli po tim mjerilima, bili su licemjerni. A i društvo u općenitom odbijalo je ta mjerila kao nepraktična i nevažna. Suprotno tome, pouka koju sam pridobio smrću onog malog vrapca nije izblijedjela, naučio sam cijeniti život.
Kad sam polazio srednju školu prestao sam odlaziti u crkvu — što je vrlo žalostilo moje roditelje. Savjest mi je otupjela, ali sjećam se da me grizla savjest kada sam započeo psovati poput ostalih. Sve više sam se družio s lošim prijateljima, uzimao droge i upuštao u nemoral. Na meni se obistinila slijedeća biblijska izjava: “Ne varajte se, loše društvo kvari korisne navike” (1. Korinćanima 15:33, NS).
Usprkos tome osjećaj za pravo i krivo zadržavao me od nekih stvari. U trećoj godini srednje škole družio sam se npr. neprestano s dva mladića naše košarkaške momčadi — sve do one večeri kad smo susreli jednu mladu ženu. Moja dva druga odlučila su silovati je. Ona ih je preklinjala da je ne diraju, a kad je nisu pustili — vikala je histerično neka je namjesto toga ubiju. Iako se tako grčevito borila, ipak su je silovali. Zatim su htjeli da i ja to isto učinim. Osjećao sam u sebi odvratnost i odbio učestvovati u tome. Oni su se razbjesnjeli i psovali me u lice. Te noći je prestalo naše prijateljstvo.
Godinama kasnije spoznao sam da je ovaj doživljaj daljnji primjer istinitosti Biblije. Božja riječ naime govori: “Zato se čude što više ne trčite s njima tim pravcem u tu istu duboku kaljužu raskalašenosti, i pogrdno govore o vama” (1. Petrova 4:4, NS).
U posljednjem razredu srednje škole, 1965, rat u Vijetnamu sve se više zaoštravao i stajao sam pred teškom odlukom: što da učinim nakon završene škole. Nisam htio otići u rat i biti prisiljen ubijati. Još uvijek sam osjećao jaku odbojnost prema oduzimanju života, bilo vrapčjeg ili čovječjeg. Kao košarkaš mogao sam dobiti stipendiju za univerzitet i jednostavno to izbjeći. Umjesto toga, pristupio sam zrakoplovnoj jedinici — onom rodu vojske gdje nisam morao izravno boriti se u džungli i ubijati.
Bio sam dodijeljen na četiri godine zrakoplovnoj jedinici MAC (Military Airlift Command) kao avionski mehaničar. Nakon osnovnog školovanja bio sam dodijeljen zračnoj bazi CCK na Tajvanu. Bilo je to siječnja 1968. Većina mojih drugova iz avionske jedinice dobila je zadatke u Vijetnamu, Tajlandu, Japanu i na Filipinima. Mogli su sve što su htjeli nabaviti — čak i jake droge kao što su heroin i kokain. Još u srednjoj školi započeo sam uzimati drogu; a sada i trgovati njome. Nakon osam mjeseci cijela jedinica poslana je na Okinavu (Japan), koja je tada bila pod američkom upravom. Naša trgovina drogom je cvjetala.
Komandant jedinice me osobno pozvao da pođem s njim za Vijetnam, kako bi bolje upoznao tu zemlju. Prihvatio sam ponudu budući da me privlačio novac i uzbuđenja. Vijetnam kao zemlja s bujnim zelenilom i bijelim pješčanim plažama dopao mi se. Vijetnamci su od srca ljubazni i gostoljubivi. Kad bi im pokucali na vrata, pozvali bi nas unutra i ponudili nešto za jelo. Često sam se pitao: “Zašto se uopće vodi ovaj rat? Zašto se vrši pokolj ovih ljudi kao da su životinje?” Ali u Sajgonu sam vidio bezbroj zločina, prljavih djela, mnogo korupcije i objesnog nasilja. Čovječji život bio je bezvrijedan. Ozbiljno sam sumnjao da će čovječanstvo ikada biti sposobno i spremno živjeti međusobno u miru i sreći.
Nakon počasnog otpuštanja iz vojne avijacije krajem srpnja 1970, vratio sam se u rodno mjesto Robbins (Illinois). Tražio sam posao i htio se nastaniti, ali sve je postalo drugačije. I ja sam se promijenio. Kod kuće više nije bilo kao prije. Moje misli neprestano su kružile oko Dalekog istoka i te uspomene su se uvijek iznova vraćale. Osjećao sam žarku želju da se tamo vratim. Osam mjeseci nakon odsluženja vojnog roka kupio sam avionsku kartu za Okinavu (Japan).
Još iste večeri otišao sam u jedan lokal gdje sam prije često odlazio, uzbudljivi klub nazvan Tina’s Bar and Lounge. Na moje veliko iznenađenje, u baru je sjedio jedan od prijatelja s kojim smo trgovali drogom. Radovali smo se ponovnom susretu i odmah izradili plan kako ćemo iz Tajlanda krijumčariti drogu. Pošto smo nabavili uniforme, krivotvorene osobne iskaznice i druge neophodne stvari, legitimirali smo se kao vojna lica — kako bi mogli letjeti za Tajland. Tako smo s aerodroma krenuli za Bangkok.
Tamo smo se našli s jednim već unaprijed dogovorenim vodičem, koji nas je kanuom vozio kroz mračne vodene puteve i močvarno područje do jednog usamljenog otoka, gdje nas je primila jedna od vodećih ličnosti tajlandske trgovine drogom. Budući da je bio vrlo ljubazan i susretljiv domaćin, nismo mogli ni pomisliti da će nas prijaviti vlastima. Ali, on je baš to učinio. Time je htio odvratiti pažnju od svojih ilegalnih poslova.
Policija nas je već čekala na autobusnom kolodvoru u Bangkoku — u koferu sam imao 29 kg droge. Baš sam stupio kroz vrata autobusnog kolodvora kad sam na zatiljku osjetio hladan čelik i skamenio se. Pukovnik tajlandske policije pritisnuo mi je na glavu 38-kalibarski pištolj i rekao sasvim mirno: “Ne pokušavajte nikakav otpor.” Bili smo uhapšeni i odvedeni u policijski prezidij.
Htjeli smo se sresti s jednim ortakom na Okinavi koji je imao tri kutije za cipele pune heroina. Mislili smo da ćemo sastaviti naše zalihe, i tako upravljati trgovinom droge na Okinavi. Ortak je tamo stigao s heroinom, i baš kad su kutije izišle na traki, pojavila se policija sa psom koji je nanjušio heroin. On je izgubio heroin a ja puni kofer marihuane i speeda, i tako je naša trgovina završila prije nego je započela. Dospjeli smo u zatvor Klong Prem. Stanje je bilo očajno. Bilo je malo hrane. Dva puta dnevno dobili smo sitne slane ribice s rižom. Za dva mjeseca oslabio sam 45 kilograma.
Dok smo bili u zatvoru posjetio nas je jedan visoki otmjeni gospodin i rekao da je iz američkog konzulata. Govorio je da nam želi pomoći, ali za to treba više informacija. Nismo povjerovali. Nakon izvjesnog vremena otvoreno je rekao da je vođa organizacije za hvatanje trgovaca drogom za cijelo područje jugoistočne Azije i htio je dokazati da smo krijumčarili drogu preko granice. Slijedećeg dana vratio se da razgovara sa mnom u četiri oka.
“Budite iskreni prema meni”, rekao je, “inače ćete, to vam jamčim, ovdje u zatvoru istrunuti.” Bio sam iskren i rekao istinu. Najednom je upitao: “Što mislite o tome da za mene radite kao specijalni agent?” Bio sam vrlo iznenađen, ali ipak sam pristao surađivati kod opasnih akcija.
Bio sam pušten iz zatvora i vratio se na Okinavu, da bi započeo novi život kao specijalni agent u lovu na trgovce drogom. Imao sam zadatak ugovarati preprodaju droge i tako omogućiti hapšenje dobavljača. Taj posao sam izvršavao godinu i pol i zatim prestao.
Nakon izvjesnog vremena vodio sam s partnerom jedan bar pod imenom Papa Joe’s. Imali smo djevojke, “animir-dame”, koje su američke vojnike navodile da piju što više alkohola. Jedne večeri neki čovjek što je sjedio u baru, upitao me: “Jeste li vi Jimmy-san?”
“Jesam.”
“I posao vam ide dobro, zar ne?”
“Da. Ali zašto pitate?”
“Savjetujem vam da ne bi opet izašli na ulicu. Ali ako to ipak učinite, uhvatit ćemo vas i ukloniti.”
Tada sam tek shvatio da je i taj čovjek bio lovac na preprodavače droge. Previše sam znao i zbog toga me upozorio da se ne vratim na uličnu trgovinu. To nije bilo potrebno, jer ionako nisam više trgovao drogom po ulicama. Prekinuo sam s prijašnjim ponižavajućim načinom života.
U to vrijeme tražio sam što je smisao života, i bavio se istočnjačkim religijama. Ali ubrzo sam spoznao da su jednako toliko tajanstvene i zamršene kao i nauka o Trojstvu u tzv. kršćanstvu. One mi nisu pomogle.
Jednom prilikom kada sam bio sam kod kuće, netko je pokucao. Pred vratima je stajala starija Japanka s osmjehom na licu. Ali naročito njene oči su me fascinirale. One su zaista blistale. Odražavale su čestitost i čistoću i iz njih se moglo pročitati da me nije došla ni u što uvući. Imao sam snažan osjećaj da je trebam saslušati. Nisam znao zbog čega, ali nisam je mogao odbiti. Pozvao sam je u kuću.
Tek kada smo sjedjeli za kuhinjskim stolom, shvatio sam o čemu je govorila. U djetinjstvu često sam odlazio u crkvu, ali još nikada nisam slušao nešto direktno iz Biblije kao ovaj puta. Pokazala mi je zbog čega ima toliko nevolja, da je Sotona bog ovog svijeta, da je sve što se događa znak posljednjih dana. Uskoro će se Bog podići i učiniti kraj zlu i uspostaviti čist novi svijet pravednosti. Često sam se pitao zašto smo ovdje, ima li život neki smisao, i koju svrhu ima naša lijepa Zemlja. Odgovori su se nalazili u Bibliji — gdje su oduvijek i stajali (Psalam 92:7; Propovjednik 1:4; Izaija 45:18; Danijel 2:44; 2. Korinćanima 4:4; 2. Timoteju 3:1–5, 13; 2. Petrova 3:13).
Dok je govorila, bilo je kao da su se svi dijelovi slagalice sastavili u jednu sliku. Poput onih sjemena koja godinama počivaju i čekaju samo na vlagu, tako su u meni iznenada živnule misli o Bogu kad su dobile vodu istine iz Biblije (Efežanima 5:26; Otkrivenje 7:17).
Zauvijek živjeti, ali ne na udaljenom nebu, nego ovdje na rajskoj Zemlji. Cijela Zemlja postat će edenski vrt. Uskrsenjem će milijuni mrtvih dobiti priliku da žive zauvijek u tom zemaljskom raju. Nema više boli, plača, patnje, zločina, bolesti niti smrti. Ti mnogi biblijski citati koji ukazuju na blagoslove Jehovinog mesijanskog Kraljevstva stvorili su pred mojim duhovnim očima sjajne slike svega onoga što je Bog predvidio za poslušno čovječanstvo (Psalam 37:10, 11, 29; Priče Salamunove 2:21, 22; Ivan 5:28, 29; 17:3; Otkrivenje 21:1, 4, 5).
Možda prelijepo da bude istina? Ali ova starija gospođa je svaku izjavu potvrdila Biblijom. Kroz njen razgovor Biblija je prvi puta u mom životu postala kristalno jasna, puna smisla i živa. Dvije stvari sam odmah shvatio: prvo, da je to bila čista istina Božje riječi, koja nije bila uprljana krivim vjerovanjima i naukama tzv. kršćanstva; kao drugo, da svoj život moram promijeniti kako bi odgovarao Božjim zakonima i mjerilima (Psalam 119:105; Rimljanima 12:1, 2; 1. Korinćanima 6:9-11; Kološanima 3:9, 10).
Razgovarali smo tri sata — tri sata koja su moj život potpuno promijenila. Prije odlaska, Haruko Isegawa je rekla gdje se održavaju sastanci Jehovinih svjedoka. Počela je također svaki tjedan dolaziti da bi zajedno proučavali Bibliju. Slijedećeg tjedna prvi puta posjetio sam sastanak Jehovinih svjedoka. To što sam naučio snažno je utjecalo na moje mišljenje i vladanje. Promijenio sam se takoreći preko noći. Za moje stare prijatelje je sve to došlo iznenada i prebrzo, stoga su prekinuli druženje sa mnom. Izgubio sam neke stare prijatelje, a pridobio mnogo više novih, kako je to Isus i obećao (Matej 19:29). Deset mjeseci nakon one prve posjete sestre Isegawe, 30. srpnja 1974, krstio sam se kao Jehovin svjedok.
Nakon mjesec dana vratio sam se u SAD i priključio skupštini Robbins u rodnom mjestu. Slijedeće godine posjetio sam svjetsku centralu Jehovinih svjedoka u Brooklynu (New York), zvanu Betel, što znači “kuća Božja”. Danas tu radi 3 000 dobrovoljnih radnika, a daljnjih 1 000 na Farmama Kule stražare na sjeveru savezne države New York — i tiska se biblijska literatura koja se raspačava širom svijeta. Taj posjet je u meni potkrijepio želju da služim ovdje, i u kolovozu 1979. Jehova mi je pružio tu divnu prednost.
Samo nekoliko mjeseci poslije mog dolaska, u isti odjel došao je brat koji mi je djelovao tako poznatim. Kad smo se bolje upoznali, utvrdili smo da smo u isto vrijeme bili na Okinavi, stanovali u istom kompleksu zgrada i obojica trgovali drogom. Bio je to radostan susret! Sada služi sa ženom u stalnoj službi kao specijalni pionir na Mikroneziji.
Jehova me 1981. blagoslovio dragom suprugom Bonnie i radujemo se zajedno mnogim divnim blagoslovima zajedničke službe ovdje u Betelu. Osjećam se kao psalmist kralj David koji je, prema Psalmu 23:6, rekao: “Sigurno će me sama dobrota i privržena ljubav pratiti sve dane moga života; i stanovat ću u domu Jehovinom zadugo” (NS).
Jednom kad sam čitao Mateja 10:29, 31 sjetio sam se doživljaja iz djetinjstva: “Zar se ne prodaju dva vrapca za jedan novčić? Pa ipak ni jedan od njih ne padne na zemlju bez dopuštenja Oca vašega” (St). Je li Jehova znao za onog vrapca kojega sam ubio? Olaknulo mi je kad sam dalje čitao: “Ne bojte se! Vi više vrijedite od mnoštva vrabaca.“ (Ispričao James Dyson.)
[Istaknuta misao na stranici 19]
‘Zašto se vrši pokolj ovih ljudi kao da su životinje?’
[Istaknuta misao na stranici 20]
Na zatiljku osjetio sam hladan čelik i skamenio se
[Istaknuta misao na stranici 21]
Pojavila se policija sa psom koji je nanjušio heroin
[Istaknuta misao na stranici 22]
Imao sam snažan osjećaj da je trebam slušati
[Slika na stranici 23]
Sa suprugom Bonnie