Naša divna planeta — kakvu ćemo je ostaviti našoj djeci?

PREMA objavljenim izvještajima, od 1970. godine na ovamo rođeno je na svijetu 1,7 milijardi djece. Kad bi oni sačinjavali jednu naciju, to bi bila najveća nacija na svijetu. Nije li pošteno upitati se: Kakav im svijet ostavljamo?

Prije 25 godina je jedan istaknuti liječnik iz SAD primijetio: “Mi svi živimo u strahu da bi nešto moglo iskvariti okolinu do te mjere da se čovjek pridruži dinosaurusu kao zakržljali oblik života”.

U međuvremenu se taj strah povećao. Prošle godine je s jednog skupa kojem je prisustvovalo oko stotinu biologa upozoreno da nadolazi val masovnih istrebljenja, poput onog koji je zbrisao dinosauruse, samo što to ovaj puta neće biti prirodnim razvojem događaja nego “uslijed ljudskih djelatnosti”.

Ove godine je Worldwatch Institut objavio izvještaj pod naslovom “Stanje svijeta 1987”. U njemu stoji: “Jedno održivo društvo zadovoljava svoje potrebe tako da ne umanjuje izglede slijedeće generacije. Prema mnogim proračunima, suvremeno društvo ne uspijeva udovoljiti tom kriteriju. Pitanja o ekološkoj održivosti postavljaju se na svakom kontinentu. Raspon ljudskih djelatnosti počeo je prijetiti samoj prikladnosti Zemlje za život na njoj”.

Izvještaj tog instituta kaže da su zahtjevi preko 5 milijardi ljudi — a njihov broj se povećava po 83 milijuna godišnje — preveliki za regenerativnu sposobnost Zemljinog biološkog sistema.

Kemijska zagađenost stanjuje atmosferski ozon i može dovesti do toga da “prouzroči više raka kože, da oslabi čovjekov obrambeni sitem i da uspori rast usjeva.”

Ako kisele kiše potraju i dalje, ne samo da će pomrijeti još više jezera i šuma, nego će i tlo biti sve kiselije i “možda će biti potrebne decenije, ako ne i stoljeća da bi se oporavilo”.

Intenzivno obrađivanje tla “dovelo je do toga da je omjer propadanja površinskog sloja tla veći od formiranja novog tla”.

Krčenje šuma smanjuje količinu ugljičnog dioksida koji se koristi iz atmosfere, a spaljivanje fosilnih goriva oslobađa više ugljičnog dioksida nego što ga preostale biljke i oceani mogu apsorbirati. Posljedica toga je sve veće zagrijavanje i stvaranje efekta staklenika, što konačno može dovesti do toga da se rastope ledenjaci i da obalni gradovi budu potopljeni.

Prorjeđivanje tropskih šuma znači smanjenje ciklusa kruženja vode za oborine, a što može dovesti do stvaranja pustinja.

Otrovne kemikalije, umjetna gnojiva, sirova nafta, nuklearne probe, radon, mikrovalovi, azbest – beskrajan bi mogao biti popis čovječjih grijeha protiv okoline.

“Stanje svijeta 1987” upozorava: “Nikad prije nije toliko mnogo sistema koji su presudni za mogućnost života na Zemlji bilo u isto vrijeme van ravnoteže. Isto tako, novi ekološki problemi spajaju vremenska razdoblja i zemljopisna područja koja se protežu izvan oblasti postojećih političkih i društvenih institucija. Ni jedna nacija ne može stabilizirati klimu Zemlje, zaštititi sloj ozona, sačuvati planetin omotač šuma i tla ili zaustaviti kiseljenje jezera i potoka. Za to bi bio podoban samo jedan stalni međunarodni odbor”.

Taj odbor oklijeva, a vrijeme istječe. Na stotine milijardi troši se za naoružanje; samo mala svota troši se za sačuvanje okoline koja nas hrani a zanemarivanje nje može nas ubiti. Od 1983. su samo SAD 9 milijardi dolara utrošile na istraživanje u vezi Strateške obrambene inicijative, a žele još 33 milijardi dolara od 1986. do 1991. godine – a za očuvanje okoline daju oskudno. Druge industrijalizirane nacije čine slično. “Stanje svijeta 1987” sažeto opisuje tu krizu ovako: “Vrijeme je da sklopimo mir jedni s drugima tako da možemo sklopiti mir sa Zemljom”.

“Trajna budućnost”, kako kaže taj izvještaj, “zahtijeva od nas da u isto vrijeme zaustavimo stvaranje ugljičnog dioksida, zaštitimo sloj ozona, obnovimo šume i tlo, zaustavimo porast stanovništva, povećamo stupanj korisnog djelovanja energije, te razvijemo nove izvore energije. Ni jedna prijašnja generacija nije se susrela sa tako složenim sklopom problema koji zahtijevaju neposrednu pažnju. Prijašnje generacije su uvijek bile zabrinute za budućnost, no mi smo prvi koji se moramo suočiti s odlukama koje će odrediti da li će na ovoj planeti koju će naslijediti naša djeca biti moguće živjeti”.

Slijedeći članak opisuje krizno stanje do kojeg su dovele otrovne kemikalije.